среда, 5. мај 2021.

GOST I DOMAĆIN - Trpezarijski sto - ČIN DRUGI

 
Trpezarijski sto - Semen Vinokur

ČIN DRUGI 

Sljedećeg dana, u istoj sobi, domaćin je pripremio svjež obrok koji sadrži potpuno istu vrstu delicija kao i dan ranije. On sjedi za stolom i gost ulazi, sa nepoznatim, pomalo tajnovitim izrazom lica. 

Domaćin (vedro se osmijehuje, nesvjestan promjene): Čekao sam te. Tako sam srećan što te vidim. Molim te sjedi. 

Gost sijeda za sto i učtivo miriše hranu. 

Gost (gleda hranu): Sve je ovo za mene?

Domaćin: Naravno! Samo za tebe! Bio bih oslađen ukoliko bi sve to primio od mene. 

Gost: Hvala, ali ja sve to zaista ne želim baš toliko mnogo.

Domaćin: To nije istina! Ti to stvarno želiš i ja znam da je to upravo tako! Zbog čega ti to ne bi želio?

Gost: Ne mogu sve ovo da uzmem od tebe. Osjećam se nelagodno. 

Domaćin: Kako to misliš, nelagodno? Toliko želim da imaš sve ovo! Šta misliš, za koga sam ovo pripremio? Bilo bi mi ogromno zadovoljstvo ukoliko bi sve to pojeo.

Gost: Možda si u pravu, ali ja ne želim da pojedem svu ovu hranu. 

Domaćin: Ali, ti ne uzimaš samo obrok; ti mi takođe činiš uslugu sjedeći za mojim stolom i uživajući u onome što sam pripremio. Ja sve to nisam pripremio zbog tebe, već zato što uživam u tome što to primaš od mene.

To je razlog iz kojeg bi tvoj pristanak da jedeš bio usluga meni. Ti bi primio sve to zbog mene! Ti ne bi primao, već bi meni davao  veliku radost. U stvari, ne bi ti bio taj koji prima od jela koje sam spremio, već bih ja bio onaj koji bi od tebe dobio veliku radost. Ti bi bio taj koji meni daje, a ne obrnuto.

Domaćin moleći primakne mirisni tanjir pred svog nevoljnog gosta. Gost odgurne tanjir. Domaćin ga ponovo primakne, i gost  opet odbije. Domaćin uzdiše, i sav njegov izgled pokazuje koliko hoće to da njegov gost prihvati hranu. Gost sada prihvata stav davaoca i to je usluga domaćinu. 

Domaćin: Preklinjem te! Molim te, učini to da budem srećan. 

Gost počinje da jede, zatim zastaje da razmisli. Zatim ponovo počinje, i opet zastaje. Svaki put kada gost zastane, domaćin ga podstiče da nastavi. Tek nakon izvjesnog nagovaranja gost nastavlja. Domaćin neprestano stavlja nove delicije pred svog gosta, i svaki put ga moli da mu udovolji time što će ih uzeti.

Gost: Ukoliko mogu da budem siguran u to da jedem zato što tebi to pruža zadovoljstvo, a ne zato što ja to hoću, ti bi postao primalac, a ja davalac zadovoljstva. Ali, da bi to bilo tako, ja moram da budem siguran da jedem jedino zbog tebe, a ne zbog sebe. 

Domaćin: Ali, naravno da ti jedeš samo zbog mene. Naposletku, sjedeo si za stolom i nisi htio ništa da okusiš sve dok ti nisam dokazao da nije to da ti samo jedeš, nego da umjesto toga ti meni pružaš veliku radost. Došao si ovdje da meni pružiš zadovoljstvo.

Gost: Ali, ukoliko treba da prihvatim nešto što na početku ne želim, ja ne bih uživao u tome što to primam, a ti ne bi imao priliku da uživaš iz toga što me gledaš da voljno prihvatam tvoju ponudu. Tako, proizlazi da ti možeš da primiš zadovoljstvo samo u onoj mjeri u kojoj ja uživam u tvojoj ponudi. 

Domaćin: Ja tačno znam koliko ti voliš ovu hranu i koliko možeš od svakog jela da pojedeš. Zato sam pripremio ovih pet jela. Uostalom, ja tačno znam tvoju želju za svakim od ovih jela, a ne za nečim drugim u tvom životu. 

To da znam koliko ti uživaš u njima, u meni evocira osjećaj tvog zadovoljsta. Takođe me raduje što ti uživaš u mojim jelima. Uopšte ne sumnjam u to da je zadovoljstvo koje primam od tebe stvarno.

Gost: Kako mogu da budem siguran u to da uživam u ovim jelima samo zato što ti to hoćeš, i zato što si sve ovo pripremio za mene? Kako mogu da budem siguran u to da ne treba da te odbijem, i da time što od tebe primam ja zapravo tebi dajem radost? 

Domaćin: Sasvim jednostavno! Time što si u potpunosti odbio moje ponude, sve dok nisi postao siguran da to radiš zbog mog zadovoljstva. Tek tada si ih prihvatio. Poslije svakog zalogaja koji uzmeš, ti ćeš osjetiti da jedeš zbog mog zadovoljstva, i osjetiti radost koju mi donosiš.

Gost: Ja mogu da se oslobodim srama i da budem ponosan što ti pružam zadovoljstvo ukoliko mislim, svaki put kada primim, da ja to primam zbog tebe... 

Domaćin: I zato, pojedi sve! Ti sve to hoćeš, i time ćeš mi dati svaki delić zadovoljstva koji možeš! 

Gost (jede sa zadovoljstvom i dovršava svako jelo do kraja, ali nakon toga vidi da još nije zadovoljan): I, sada sam sve ovo pojeo i uživao u tome. I više nema hrane u kojoj bih uživao. Moje zadovoljstvo je nestalo jer više nisam gladan. Sada ne mogu da donesem nikakvu radost nikome od nas. I, šta da radim dalje?

Domaćin: Ne znam. Ti si meni dao veliko zadovoljstvo primajući od mene. Šta još mogu da učinim za tebe da bi ti uživao ponovo, i ponovo? Kako da imaš želju da ponovo jedeš, ako si sve već pojeo? Odakle ćeš dobiti novi apetit? 

Gost: Istina, moja želja za uživanjem pretvorila se u želju da tebi dam radost, i ukoliko sada ja ne mogu da uživam, kako onda da tebi donesem zadovoljstvo? Na poslijetku, ja ne mogu da unutar sebe stvorim apetit za još jedan obrok od pet jela!

Domaćin: Ja nisam pripremio ništa više od onoga što si ti sam želio. Učinio sam sve što sam mogao da bih ti udovoljio. Tvoj problem je: „Kako da ne prestanem da želim još više, dok primam sve više i više?” 

Gost: Ali, ukoliko užitak ne zadovolji moju glad, ja ne mogu to da osjetim kao zadovoljstvo. Osjećaj zadovoljstva dolazi kada zadovoljim svoje potrebe. Da nijesam bio gladan, ja ne bih mogao da uživam u hrani, i zato tebi ne bih mogao da dam radost. Šta mogu da učinim da bih stalno htio još, i time neprestano tebi davao radost pokazujući ti svoje zadovoljstvo?

Domaćin: Za to je tebi potreban drugačiji izvor želje i drugačiji način zadovoljenja. Time što koristiš glad da bi primio i hranu i radost iz toga što jedeš, ti zadovoljavaš obije potrebe. 

Gost: Razumio sam! Problem je u tome što sam spriječio sebe da osjećam radost ukoliko bih osjetio to da ćeš ti od toga imati koristi. Odbijao sam do te mjere da, mada je čitav obrok bio postavljen preda mnom, ja nijesam mogao da ga prihvatim zbog svog srama iz primanja. Taj sram je bio toliko snažan, da sam bio spreman da umrem od gladi, samo da izbjegnem osjećaj srama zbog toga što sam primalac. 

Domaćin: Ali, onda kada si se uvjerio da ne primaš zarad sebe, ti si počeo da primaš zarad mene. Zbog toga si uživao i u hrani i u zadovoljstvu koje si mi pružao. Zbog toga, kada jedeš hranu, to treba da bude u skladu sa tvojom željom. Naposlijetku, bez zadovoljstva iz hrane, kakvo zadovoljstvo bi mogao da mi pružiš? 

Gost: Ali, nije dovoljno to da primam zarad tebe, i da znam da ti uživaš da ovo radiš za mene. Ukoliko moje zadovoljstvo potiče iz tvoje radosti, onda izvor mog zadovoljstva nije hrana, već ti! Moram da osjetim tvoju radost. 

Domaćin: To bi trebalo da bude lako, budući da sam ja potpuno otvoren za to.

Gost: Da, ali od čega zavisi moje zadovoljstvo? Zavisi od tebe, od onoga kome pružam zadovoljstvo. To znači da moje zadovoljstvo zavisi od toga koliko snažno želim da tebi pružim radost; to jest u  mjeri u kojoj osjećam tvoju veličinu. 

Domaćin: Šta onda ja treba da uradim? 

Gost: Da sam znao više o tebi, da sam te bliže znao, to da si zaista veliki, tada bi se otkrila tvoja veličina i moć. Tada bih uživao i iz pružanja zadovoljstva tebi, i iz toga što sam svjestan ko ga prima. Tada bi moje zadovoljstvo bilo srazmjerno otkrivanju tvoje veličine.

Domaćin: Da li to zavisi od mene? 

Gost: Pogledaj, ako ja dajem, važno mi je da znam koliko dajem i kome. Ukoliko je to neko koga volim, recimo moja djeca, onda sam spreman da dajem u mjeri moje ljubavi prema njima. To mi daje radost. Ali, ukoliko neko sa ulice dođe u moju kuću, daću i toj osobi nešto, jer mogu da saosjetim sa tim da ona ima potrebu za nečim, i da se nadam da će i meni neko pomoći, kada mi bude bila potrebna pomoć. 

Domaćin: Ovaj princip je temelj čitavog koncepta društvenog blagostanja. Ljudi su razumjeli da će svi patiti ukoliko ne bude bilo uzajamne pomoći. To jeste, i oni će sami patiti, kada njima bude nešto trebalo. Egoizam primorava ljude da daju, ali to nije istinsko davanje. To je jednostavno način da se osigura opstanak. 

Gost: Ja zaista ne mislim da je ovakva vrsta davanja iskrena. Sva naša „velikodušnost” nije ništa drugo nego način da dobijemo zadovoljstvo time što dajemo zadovoljstvo sebi i onima koje volimo.

Domaćin: Kako da onda tebi pružim zadovoljstvo, koje je izvan zadovoljstva koje se nalazi u hrani pripremljenoj za tebe?

Gost: To ne zavisi od tebe, već od mene. Ukoliko osoba koja dolazi u moju kuću nije obična osoba, već veoma važna ličnost, ja bih imao veće zadovoljstvo da dajem toj osobi nego običnoj osobi. To znači da moje zadovoljstvo ne zavisi od hrane, već od onoga ko je sprema! 

Domaćin: Šta onda mogu da uradim da bi me ti više cijenio?

Gost: Budući da primam zarad tebe, a ne zarad sebe, što tebe više cijenim, to ću više zadovoljstva dobiti iz toga što znam kome ja dajem.

Domaćin: Šta da uradim da bi me ti više cijenio? 

Gost: Pričaj mi o sebi, pokaži mi ko si! Tada bih mogao da uživam ne samo iz toga što primam hranu, već i iz toga što znam ko mi je daje, što znam sa kim sam povezan. Čak i najmanji obrok koji dobijem od važne osobe meni će donijeti mnogo veće zadovoljstvo. Vidiš, zadovoljstvo će rasti onoliko koliko ja razmatram da si ti veliki. 

Domaćin: To znači, da bi zadovoljstvo postalo veliko, ja moram više da se otvorim, a ti moraš u sebi da razviješ to da budeš nalik meni. 

Gost: Tačno! To je ono što u meni stvara novu glad – želja da tebi dajem raste proporcionalno tvojoj veličini. To nije zato što hoću da pobjegnem od osjećaja srama, jer mi sram neće dozvoliti da zadovoljim svoju glad.

Domaćin: Na taj način, ti počinješ da osjećaš ne svoju glad, već moju veličinu i tvoju želju da mi daš zadovoljstvo. Otuda, da li ti hoćeš da kažeš da ono što ti želiš nije da zadovoljiš moj apetit, već da uživaš u mojoj veličini i u svojoj želji da mi ugodiš?

Gost: Ali, šta je u tome loše? Iz hrane mogu da dobijem zadovoljstvo koje je mnogo puta veće od onog koje sama hrana može da pruži, jer gladi dodajem i drugu želju: želju da dajem tebi.

Domaćin: I tu želju ja, takođe, moram da ispunim. 

Gost: Ne. Želju za tim – i njeno ispunjenje – ja ću načiniti u sebi. Za to je potrebno samo da znam tebe. Otkrij sebe meni, i ja ću u sebi stvoriti žudnju da dajem tebi. Ja ću takođe dobiti zadovoljstvo od davanja, a ne od toga što ću ukloniti sram. 

Domaćin: Šta ćeš dobiti od toga da mene znaš, osim činjenice da će se tebi zadovoljstvo povećati?

Gost (jasno nagovještavajući da je to poenta svega): Postoji još jedna velika prednost. Ukoliko u sebi stvorim novu želju, osim urođene gladi, ja mogu da postanem gospodar te želje. Uvijek mogu da je povećam, uvijek da je ispunim zadovoljstvom, i da uvijek dajem tebi time što ću primiti zadovoljstvo.

Domaćin: Zar nećeš izgubiti tu želju kada se ona ispuni, isto kao što si izgubio i osjećaj gladi? 

Gost: Ne, jer ja uvijek u sebi mogu da načinim veću predstavu o tebi. Uvijek mogu da načinim nove želje da dajem tebi, i da primanjem od tebe ja ispunjavam te želje. Taj proces može da traje unedogled. 

Domaćin: Od čega to zavisi?

Gost: To zavisi od neprestanog otkrivanja novih vrlina u tebi i osjećaja za tvoju veličinu.

Domaćin: To znači da, zbog stalnog udovoljavanja sebi – čak i kada se prima sebično zadovoljstvo, glad se ne smanjuje, već raste kroz to primanje – mora da nastane nova glad: želja da se osjeti davalac. 

Gost: Da, osim što će primiti zadovoljstvo (delicije), primalac će razviti osjećaj veličine davaoca. Otuda, otkrivanje domaćina i delicije postaju isto. Drugim riječima, samo zadovoljstvo stvara svijest o davaocu. Davalac, hrana i svojstva davaoca su jedno i isto.

Domaćin: Tako, slijedi da ono što si u početku nesvjesno htio jeste to da davalac bude otkriven. Zapravo, za tebe je ovo ispunjenje i ništa drugo.

Gost: U početku, ja nijesam ni razumio da je to ono što hoću. Vidio sam samo hranu i mislio sam da je to ono što hoću.

Domaćin: Uradio sam to namjerno, tako da postepeno razviješ svoju nezavisnu želju, koju bi vjerovatno i sam načinio, tako da je sam i ispuniš. Istovremeno bi zauzeo i mjesto gosta i mjesto domaćina.

Gost: Zašto je sve to tako izgrađeno?

Domaćin: Sa svrhom da te dovedem do cjelovitosti. Tako da svaku stvar, to jest sve što hoćeš, hoćeš u potpunosti, i postigneš maksimalno ispunjenje. Tako da možeš u potpunosti da uživaš u svakoj želji, i da zadovoljstvo bude neograničeno.

Gost: Ali, zašto za to nisam znao na početku, da sa tim počnem? Sve što sam oko sebe vidio su bili predmeti koje sam želio, i ne sluteći da si ti bio ono što sam stvarno želio sve to vrijeme.

Domaćin: To je specifično tako urađeno, da bi ti bio u situaciji gdje ti mene ne osjećaš. I, da bi ti mogao sam da dođeš do mene i sam stvoriš tu unutrašnju želju. 

Gost (zbunjeno): Ali, ukoliko bih ja mogao da stvorim tu želju u sebi, gdje si onda ti u čitavoj toj slici? 

Domaćin: Ja sam taj koji je u tebi stvorio jednostavnu egoističnu želju da počneš sa njom, i nastavljam da je razvijam, neprestano okružujući tebe novim objektima za uživanje.

Gost: Ali, čemu sve to služi? 

Domaćin: U svrhu toga da te uvjerim da te jurnjava za užitkom nikada neće u potpunosti zadovoljiti.

Gost: Ja to mogu da vidim: onog trenutka kada dobijem ono što hoću, zadovoljstvo momentalno nestaje, i opet žudim za nečim drugim, bilo da je to još veće, ili  nešto sasvim različito. Zato sam u stalnom lovu na zadovoljstvo, ali to nikada u potpunosti ne postižem; u momentu kada to imam u svojim rukama, izmakne mi.

Domaćin: I, to je upravo ono zbog čega treba da razviješ osjećaj samog sebe, i da postaneš svjestan beskorisnosti ovakvog načina postojanja. 

Gost: Ali, ukoliko bi ti u meni razvio sliku o tome kako stvari zaista stoje, ja bih razumio značenje i svrhu svega što se dešava!

Domaćin: Ta slika će se otkriti tek nakon što se potpuno uvjeriš u besmislenost tvog egoističnog postojanja, i postaneš svjestan da je potreban novi oblik ponašanja. Moraš da znaš svoje korijene i smisao svog života.

Gost: Ali, taj proces traje hiljadama godina. Kada se on završava?

Domaćin: Ništa nije stvoreno nepotrebno. Sve što postoji, postoji samo sa ciljem da stvorenjima bude otkriven drugačiji oblik postojanja. Taj proces je spor, jer svaka i najmanja želja mora da se pojavi, i da bude prepoznata kao nedostojna za korišćenje u svom početnom obliku. 

Gost: Da li ima mnogo takvih želja?

Domaćin: Ima ih mnogo, i one su u direktnoj srazmjeri sa zadovoljstvom koje ćeš dobiti u budućnosti. Ali, zadovoljstvo iz primanja hrane se ne mijenja. Ne možeš jesti više od jednog ručka dnevno. Kapacitet tvog želuca se neće promijeniti. Otuda, količina koja dolazi od mene i koju ti primaš se ne mijenja.

Ali, kada večeraš za mojim stolom da bi meni dao zadovoljstvo, upravo ta misao u tebi stvara novu želju za jelom i novo zadovoljstvo, pored zadovoljstva iz hrane. To zadovoljstvo se mjeri po veličini i snazi, ili po količini i kvalitetu, u skladu sa količinom zadovoljstva koje dobijaš iz toga što ti večeraš za mojim stolom sa ciljem da meni daš zadovoljstvo.

Gost: Kako da onda povećam svoju želju da primim zadovoljstvo zarad tebe? 

Domaćin: To zavisi od toga koliko ti mene uvažavaš i cijeniš. I, zavisi od toga koliko ti razmatraš da sam ja veliki.

Gost: Kako mogu da povećam moje  uvažavanje prema tebi?

Domaćin: Tako što jednostavno treba da znaš više o meni – da me vidiš u svakoj mojoj akciji koju činim, da me posmatraš i uvjeriš se u to koliko sam zaista veliki, i da budeš uvjeren da sam ja svemoćan, milostiv i ljubazan.

Gost: Onda mi pokaži sebe!

Domaćin: Ako tvoj zahtjev proizlazi iz želje da daješ meni, ja ću se otkriti. Ali, ako to potiče iz želje da ugodiš sebi tako što ćeš mene vidjeti, ne samo da ću se uzdržati od toga da ti se otkrijem, već ću se čak dublje sakriti.

Gost: Zašto? Zar za tebe nije isto kako god da ja primam od tebe? Uostalom, ti hoćeš da ja uživam. Čemu skrivanje? 

Domaćin: Ukoliko bih se ja u potpunosti otkrio, ti bi primio toliko zadovoljstva iz moje vječnosti, svemoćnosti i cjelovitosti, da ne bi bio u stanju da to zadovoljstvo primiš zarad mene. Ta misao ti čak ne bi ni pala na pamet, i kasnije bi ponovo imao sram. Osim toga, zato što bi to zadovoljstvo bilo trajno, ono bi, kao što smo već vidjeli, eliminisalo to da ti nešto hoćeš, i ti bi opet ostao bez želje. 

Gost (konačno razumijevajući): To je znači razlog zašto se skrivaš od mene, da bi meni pomogao! A ja sam mislio da je to zbog toga što nisi htio da ja tebe znam.

Domaćin: Moja najveća želja je da ti mene vidiš, i da budeš blizu mene. Ali, šta mogu da učinim ukoliko ti tada nijesi u stanju da osjetiš zadovoljstvo? Zar to ne bi bilo isto kao kada se umire?

Gost: Ali, ukoliko ja nijesam svjestan tebe, kako onda mogu da napredujem? Sve zavisi od toga koliko se ti meni pokazuješ. 

Domaćin: Zapravo, samo osjećaj mog prisustva stvara u tebi sposobnost rasta i primanja. Bez tog osjećaja, ti sve samo progutaš, i odmah prestaje osjećaj bilo kakvog zadovoljstva. Zato, kada se pojavim pred tobom, ti osjećaš sram, i osjećaš onoga koji tebi daje, i želju da stekneš iste osobine kakve ima davalac.

Gost: Otkrij mi se onda što prije.

Domaćin: Hoću, ali samo u mjeri u kojoj ćeš ti od toga imati koristi, mada ja uvijek želim da se tebi pokažem. Uostalom, namjerno sam se sakrio da bih stvoro uslove za tvoj slobodan izbor. Na taj način, ti si slobodan da djeluješ i biraš onako kako ti misliš, nezavisno od mog prisustva. Nema pritiska od strane domaćina.

Gost: Kako se onda ti meni otkrivaš?

Domaćin: To radim polako i postepeno. Svaki stepen otkrivanja naziva se „svijet”, od najskrivenijeg stepena do onog koji je najvidljiviji. 

Kraj


Link - The Dining Table

From the Book "Attaining the Worlds Beyond" - Mihael Laitman


GOST I DOMAĆIN - Trpezarijski sto - ČIN PRVI


Trpezarijski sto - Semen Vinokur

ČIN PRVI

U osvjetljenoj kući sa prostranim sobama, čovjek prijatnog izgleda zauzet je u kuhinji. Priprema obrok za svog dugo očekivanog gosta. Obigravajući oko lonaca i šerpi, podsjeća sebe na delicije u kojima njegov gost uživa.

Očigledno je to da je domaćin u radosnom iščekivanju. Graciozno, potezima plesača, on postavlja sto sa pet različitih jela. Pored stola su dvije udobne stolice.

Čuje se kucanje na vratima, i gost ulazi. Ugledavši gosta, lice domaćina se razvedrava, i on ga poziva da sjedne za trpezarijski sto. Gost sijeda, i domaćin ga gleda s naklonošću. 

Gost gleda delicije koje su pred njim, i miriše ih sa učtive udaljenosti. Očigledno je da mu se sviđa ono što vidi, ali sa taktičnom uzdržanošću izražava svoje divljenje, ne otkrivajući da zna da je hrana namijenjena njemu. 

Domaćin: Molim te, sjedi. Napravio sam sve ovo posebno za tebe, jer znam koliko ti se sve ovo sviđa. Obojica znamo da ja znam tvoje ukuse i navike u ishrani. Znam da si gladan i koliko možeš da pojedeš, pa sam pripremio sve onako kako se tebi sviđa, tačno onoliko koliko je dovoljno da budeš sit i da ne ostaviš ni mrvicu. 

Narator: Ukoliko bi ostalo hrane nakon što se gost zasiti, i domaćin i gost ne bi bili srećni. Domaćin bi bio nezadovoljan zato što bi to značilo da svom gostu hoće da pruži više nego što gost želi da primi.

Gost bi bio razočaran time što nije mogao da ispuni želju domaćina da sve to pojede. I takođe, on bi zažalio ukoliko bi postao sit jer je ostalo još delicija, a on nije mogao da i dalje uživa u njima. To bi značilo da je gostu nedostajalo dovoljno želje za svim užicima koji su mu ponuđeni.

Gost (svečano): Zaista, ti si pripremio upravo ono što bih volio da vidim na stolu i da pojedem to kao večeru. Čak je i količina kako treba. Ovo je sve što bih ikada mogao da poželim od života: da uživam u svemu ovome. Za mene bi to bilo krajnje božansko zadovoljstvo.

Domaćin: Molim te, uzmi sve i uživaj. To će mene zadovoljiti.

Gost počinje da jede. 

Gost (očigledno uživa punih ustiju, ali ipak izgleda nekako zabrinuto): Zašto je to tako da što više jedem, manje uživam u hrani? Zadovoljstvo koje primam utoljuje glad, i ja sve manje uživam. Što više osjećam da sam sit, to manje uživam u hrani.

I, nakon što primim svu hranu, ne ostaje mi ništa osim sjećanja na zadovoljstvo, a ne sámo zadovoljstvo. To zadovoljstvo je postojalo jedino dok sam bio gladan. Kada je glad nestala, nestala je i radost. Dobio sam ono za čim sam žudio, a onda sam ostao i bez zadovoljstva i bez radosti. Više ništa ne želim, i nemam ništa što bi mi donijelo radost.

Domaćin (pomalo ogorčeno): Učinio sam sve što sam mogao da te zadovoljim. Nisam ja kriv što primanje samog zadovoljstva gasi osjećaj užitka zbog toga što je žudnja nestala. U svakom slučaju, sada si ispunjen onim što sam za tebe pripremio. 

Gost (braneći se): Nakon što sam primio sve što si ti za mene pripremio, ja ne mogu čak ni da ti se zahvalim, jer sam prestao da uživam u obilju koje si mi dao. Ono glavno što osjećam je da si mi ti dao mnogo, dok ja tebi zauzvrat ništa nisam dao. I, kao rezultat, ti si izazvao to da osjećam sram, pokazujući mi nepromišljeno to da si ti davalac, a da sam ja primalac.

Domaćin: Ja ti nisam pokazao da si ti primalac, a ja davalac. Ali, sama činjenica da si nešto dobio od mene, a da ti nisi ničim uzvratio, učinila je to da se osjećaš krivim, uprkos činjenici da sam ja po prirodi  ljubazan.

Najviše što želim je da ti prihvatiš moju hranu. Ja to ne mogu da promijenim. Recimo da ja, na primjer, gajim ribe. Njih nije briga ko ih hrani i brine o njima. Ja takođe imam i Boba, svoju mačku. Nju, takođe, ni najmanje ne zanima čija je ruka hrani. Ali Reks, moj pas, pazi na to, i neće da uzme hranu od bilo koga. 

Ljudi su sazdani tako da postoje oni koji primaju i ne osjećaju da im neko daje, oni jednostavno samo uzimaju. Neki i kradu bez griže savjesti! Ali, onda kada ljudi razviju osjećanje sebe, oni znaju kada im se daje, i to budi njihovu svijest o tome da su oni ti koji uzimaju. To im donosi sram, samoprekor i patnju.

Gost (donekle umiren): Ali, šta ja mogu da uradim da bih sa jedne strane uživao, a da ne percipiram sebe kao onoga ko prima? Kako mogu da neutrališem osjećaj u sebi da si ti  davalac, a ja primalac? Ukoliko postoji situacija davanja i primanja, i ukoliko to u meni izaziva sram, šta mogu da učinim da bih to izbjegao?

Možda ti možeš da se ponašaš tako da se ja ne osjećam kao primalac! Ali, to je moguće jedino ukoliko ja nisam svjestan da ti postojiš (da budem poput tvoje ribe), ili, ukoliko sam svjestan da postojiš, ali ne razumijem da ti meni daješ (poput mačke ili nerazvijenog čovjeka).

Domaćin (dok sužava oči u naporu da se koncentriše, zamišljeno govori): Mislim da ipak postoji riješenje. Možda ćeš uspjeti da pronađeš način da neutrališeš osjećaj primanja koji je unutar tebe?

Gost (oči mu zasijaše): Oh, razumio sam! Ti si oduvijek želio da ti budem gost. Tako, sjutra ću doći, i ponašaću se tako da ćeš se ti osjećati kao primalac. Ja ću, naravno, i dalje biti primalac, time što ću pojesti sve što si za mene pripremio, ali ću razmatrati sebe za davaoca.

 

Link - The Dining Table

From the Book "Attaining the Worlds Beyond" - Mihail Laitman


среда, 31. март 2021.

SVRHA DRUŠTVA 2

 
Svrha društva 2

Članak br. 1, deo 2, 1984.
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Budući da je čovek stvoren sa Kli koja se naziva „samoljublje”, tamo gde on ne vidi da će njegovo delovanje njemu doneti korist, nema motivaciju da načini čak ni najmanji pokret. A, bez poništavanja samoljublja, nije moguće da se postigne Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja što je jednakost forme.

I, budući da je to protiv naše prirode, nama je potrebno društvo koje će delovati kao velika snaga tako da mi možemo zajedno da radimo na poništavanju želje za primanjem, nazvane  „zlo”, budući da ona ometa postizanje svrhe za koju je čovek stvoren.

Iz tog razloga, društvo mora da se sastoji od pojedinaca koji se jednoglasno slažu u tome da moraju da postignu ovaj cilj. Tada, svi ovi pojedinci postaju jedna velika snaga koja može da se bori za to, budući da je svako  integrisan u sve ostale. Tako je svaka osoba utemeljena na velikoj želji da se postigne cilj.

Da bi bili integrisani jedan u drugog, svaki pojedinac treba da poništiti sebe pred drugima. To se radi tako što svako vidi zasluge prijateljā, a ne njihove mane. Ali, pojedinac koji misli da je malo veći od svojih prijatelja, ne može da se ujedini s njima.

Isto tako, važno je ostati ozbiljan tokom skupa kako se ne bi izgubila namera, pošto je to cilj zbog kojeg su se prijatelji  i okupili. A, da bi hodao skromno, što je velika stvar, pojedinac treba da se navikne na to da spolja izgleda kao neko ko nije ozbiljan. Ali, istina je da u njihovim srcima gori vatra.

Ipak, tokom skupa, pojedinac treba pred uskogrudim ljudima da bude oprezan u tome da ne sledi reči i dela koja ne doprinose cilju okupljanja – što je da treba da postignu Dvekut uz Stvoritelja. U vezi s Dvekut, vidi esej  „Matan Tora”. 

Ali, kad nije sa svojim prijateljima, najbolje je da pojedinac ne pokazuje ništa od namere u svom srcu, i (treba) da izgleda kao bilo ko drugi. To je značenje „hodaj skromno sa Gospodom svojim Bogom”. Iako postoje složenija tumačenja ovoga, jednostavno objašnjenje je isto tako velika stvar.

Otuda, dobro je da među prijateljima koji se ujedinjuju postoji jednakost, tako da pojedinac može da se poništiti pred drugim. I, u društvu treba da postoji temeljna budnost,  koja onemogućava lakomislenost, pošto lakomislenost uništava sve. Ali, kao što smo prethodno rekli, ovo bi trebalo da bude unutrašnja stvar.

Ali, u prisustvu nekoga ko nije iz ovog društva, ne bi trebalo pokazivati ozbiljnost, već je potrebno   podesiti se  prema osobi koja je upravo došla. Drugim rečima, izbegavati priču o ozbiljnim temama i pričati samo o temama koje odgovaraju onome ko je upravo došao, i koji  se naziva „nezvani gost”.

Link - Purpose of Society 2


понедељак, 29. март 2021.

POMOGOŠE SVAKOM SVOM PRIJATELJU


Pomogoše svakom svom prijatelju
Članak br. 4, 1984.
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Moramo da razumemo to da pojedinac može da pomogne svom prijatelju. Da li ova materija jeste specifično za tamo gde postoje bogati i siromašni, mudri i budale, slabi i jaki? Ali, kada su svi bogati, pametni ili jaki itd, šta jedan može da uradi da pomogne drugom?

Vidimo da postoji nešto što je zajedničko svima – raspoloženje. Rečeno je: „Briga u nečijem srcu – pusti ga da o tome govori sa drugima”. To je zato što kada je u pitanju osećaj uzvišenog raspoloženja ni bogatstvo ni mudrost ne mogu da budu od pomoći.

Pre će biti da jedan pojedinac može da pomogne drugom uviđanjem da je taj drugi prijatelj nisko. Napisano je: „Niko samog sebe ne izbavlja iz zarobljeništva”. Umesto toga, prijatelj je taj koji može da uzdigne duh drugog prijatelja.

Ovo znači da prijatelj uzdiže prijatelja iz njegovog stanja u stanje životnosti. Tada, ovaj ponovo počinje da stiče snagu i pouzdanje u život i blagostanje, i počinje kao da je sada njegov cilj blizu njega.

Proizlazi da upravo svako mora da brine i razmišlja o tome kako može da pomogne svom prijatelju, da uzdigne njegov duh, jer kada je u pitanju raspoloženje svako u svom prijatelju može da nađe takvo mesto potrebe koje može da ispuni.   


PORUKA U MATAN TORI - Kabala za studente

 
Poruka u Matan Tori

U tri eseja, „Matan Tora” (davanje Tore), „Arvut” (uzajamno jemstvo), i „Mir”, Baal HaSulam nas uči o neophodnosti da veliko društvo postigne svrhu Stvaranja. On pokazuje zašto jedna osoba ne može da postigne svoje ciljeve bez ostalih ljudi u svetu, i da će samo prava kombinacija između socijalne jednakosti i rada Stvoritelja nagraditi čovečanstvo mirom, prosperitetom i ostvarenjem našeg ljudskog potencijala.

U „Matan Tora”, stav 14, on eksplicitno opisuje da se taj deo Tore tiče čoveka, a jedino je čovek u stanju da nas dovede do željenog cilja. Na kraju eseja, on naglašava i proširuje temu značaja recipročne povezanosti za celokupnu naciju, i kaže: „Mi smo dokazali da se svaka od 613 Micvot u Tori vrti oko jedne Micva ‘Voli svoga bližnjeg kao sebe samog’”. On takođe kaže da ova tačka nije izvodljiva, osim kada se izvršava od strane čitave nacije, čiji je svaki član spreman i voljan za to.

U eseju „Arvut”, stav 20, Baal HaSulam objašnjava da će kraj ispravke sveta biti kada se svi ljudi na svetu povežu zarad rada Stvoritelja. Ali, prvi koji stupaju u rad Stvoritelja i vode čitav svet za sobom jesu deca Izraela. „Uloga Izraela u vezi sa ostatkom sveta je slična ulozi Svetih praotaca u odnosu na narod Izrael... Takođe, narod Izrael mora... da kvalifikuje sebe i ostale ljude na svetu da se razvijaju sve dok ne usvoje ovaj uzvišeni rad ljubavi čoveka, što su lestve ka svrsi Stvaranja... Tako, svaka Micva koju pojedinac Izraela izvršava da bi dao zadovoljenje svom Tvorcu, a ne zarad druge nagrade i samoljublja, utiče – u određenoj meri – na evoluciju svih ostalih ljudi na svetu”.

Nadalje u eseju (stav 28) on definiše ulogu dece Izraela – to su oni koji treba da budu lek kroz koji će proći iskre čistote i pročišćenja tela ka svim nacijama sveta. To je zato što ostale nacije sveta još nisu spremne za to, a Stvoritelju za početak treba da bar jedna nacija bude izabrana među svim nacijama.

Sve nacije sveta pripadaju Meni [Stvoritelj], isto kao i vi, i na kraju će svi prionuti uz Mene. Ali, dok još nisu spremni za ovaj zadatak, Meni su potrebni vrli ljudi. Ukoliko ste saglasni sa tim da budete izabrani narod, onda ću vam Ja zapovediti da vi Meni budete kraljevstvo sveštenika, što je krajnja forma ljubavi drugih: „Voli svoga bližnjeg kao sebe samog”.

U eseju „Mir”, Baal HaSulam nas uči koji su pravi razlozi za patnje naroda, generalno, a posebno za narod Izrael. On piše da tvrdi, sebični otpor jednih prema drugima, koji uzrokuje napetost u odnosima između članova nacije, neće prestati nikakvim ljudskim taktikama. Možemo jasno da vidimo da smo mi poput bolesne osobe koja se okreće sa jedne strane na drugu u neizmernom bolu, i da je čovečanstvo već bacalo sebe ekstremno na desno, kao sa Nemačkom, ili ekstremno na levo, kao sa Rusijom. I, oni ne samo da nisu olakšali situaciju, već su samo pojačali patnju, i vapaji se uzdižu do nebesa, kao što svi znamo.

I, on nas dalje vodi do neizbežnog zaključka da ljudi neće imati drugi izbor nego da prihvate jaram Stvoritelja, da dođu do toga da znaju Stvoritelja, i da usmere svoje akcije ka zapovestima Boga i ka Njegovom cilju, kao što je On i promislio za njih pre Stvaranja. A kada se to dogodi, evidentno je da će služenjem Njemu svaka trunka zavisti ili mržnje nestati iz čovečanstva, jer će se tada svi članovi čovečanstva ujediniti u jedno telo i jedno srce, ispunjeni znanjem Boga. Otuda, mir u svetu i znanje Boga su jedno i isto.

Ako rezimiramo njegove reči iz tri eseja, možemo da istaknemo veliki broj različitih poruka:

1. Svrha čitavog Stvaranja za sva stvorenja je da prionu uz svog Tvorca. Na taj način, oni će biti nagrađeni večnom radošću i celovitošću kroz svoj vlastiti rad.

2. Taj cilj se može postići jedino kroz realizaciju zakona: „Voli svoga bližnjeg kao sebe samog”. Ovo pravilo će se realizovati postepeno, počevši od jedinstva između nekoliko ljudi, preko jedinstva grupa, do jedinstva čitave nacije, i to će na kraju sve nacije sveta dovesti do rada Boga i ljubavi čoveka.

3. Prva nacija koja treba da iznese svoju ulogu  u ostvarivanju ove ideje jeste narod Izrael.

4. Narod Izrael daje primer svim nacijama i vodi ih do istih koncepata.

5. Ukoliko bilo koji pojedinac, grupa, ili nacija odbiju da idu ovim putem naneće strašnu patnju sebi, i to će ih vratiti na pravi put – prema kraju korekcije.

6. Bilo koji pojedinac, grupa, ili nacija koji će se posvetiti tom cilju uticaće na čitav proces i ubrzaće ga, i oni će biti nagrađeni željenom celovitošću.

7. U nastavku su principi vodeće grupe kabalista, Bnei Baruh.

Članovi ove grupe vode život deljenja jedinstva na svakodnevnoj osnovi, proučavajući spise velikih kabalista koji su sprovodili ove principe, i čitav Izrael i čitav svet podučavaju o onome što uče. Oni to rade kroz svoje brojne studijske grupe, koje su aktivne čitave godine, diseminiranjem kabalističkih knjiga, a uživo i kroz arhivirane kabalističke lekcije, putem intereneta i TV-a. Njihova internet stranica, www.kabbalah.info, vodeći je kabalistički sajt na Internetu, i do sada ima sadržaj na trideset dva jezika. Postoje takođe kabalističke novine i časopisi koji se objavljuju na mesečnom nivou na osam jezika.

Primarni cilj Bnei Baruha je da predstavi složeni kabalistički materijal kroz što jednostavnije termine, tako da svaka osoba u potrazi za smislom života može da dođe u vezu s njima. Osim toga, sledeći učenja Baal HaSulama, Bnei Baruh pokušava, svim sredstvima koja su im na raspolaganju, da uči čitav narod Izrael o njegovoj istorijskoj ulozi.

Oni podučavaju o jedinoj poruci koja može da spreči patnju, bol i rat: poruci koja se naziva „Nema ničeg osim Njega”.

Članovima Bnei Baruha je jasno da politička, ekonomska, i globalna situacija zavise isključivo od učenja ove jednostavne poruke. Jedini razlog  patnje u svetu jeste taj da razvije ljude i nauči ih da se okrenu Stvoritelju i budu u kontaktu sa Njim. Različiti pokušaji da Jevreji izbegnu ovu misiju da vode svet ka ovom zaključku njima nanosi veoma veliku nevolju.

Evolucija čovečanstva je obavezna; ne može da se zaustavi. Sve što možemo da uradimo jeste da razumemo poruku i požurimo s realizacijom. Nažalost, krvava istorija naroda Izrael nas uči gde vodi čvrsto odbijanje da se sprovede ova  misija.

Jedino što treba da imamo na umu jeste to da postoji samo jedan uzrok u čitavoj stvarnosti. Ovaj uzrok nam se prikazuje na razne načine, izvan nas i unutar nas. Kontaktira nas kroz naše osećaje, misli, želje i akcije, i pojavljuje se na isti način svim ostalim ljudima na svetu. Važno je da zapamtimo da ćemo samo uz njegovu pomoć biti u stanju da sprovedemo pravilo: „Voli svoga bližnjeg kao sebe samog”. Sve ovo može da se postigne time što jednostavno menjamo naš stav prema stvarnosti; nema potrebe za tim da izvršavamo bilo kakve spoljašnje promene.

Ukoliko uspemo da što je moguće više ljudi podučimo u vezi sa ovakvim načinom života, mi ćemo se brzo naći u mnogo mirnijem i spokojnijem svetu. Duboka povezanost sa Stvoriteljem će pomoći svakom od nas da razume svrhu naših života, koren naših duša, i kako možemo da dobijemo beskrajni užitak. Postižući to, mi ćemo postići svrhu Stvaranja i primićemo svu radost i zadovoljstvo koji su pripremljeni za svakoga od nas.

Link - The Message in Matan Torah


уторак, 23. март 2021.

TOČAK TRANSFORMACIJE FORME


Točak transformacije forme

Baal HaSulam  
MIR - Empirijsko, naučno istraživanje o nužnosti rada Boga
Kabala za studente

Prvo, dozvolite mi da predstavim mišljenje naših mudraca u vezi sa otkrivanjem generacija sveta: iako vidimo da se tela menjaju iz generacije u generaciju, to je samo slučaj sa telima. Ali duše, koje su esencija samih bića, ne nestaju da bi bile zamenjene, već idu iz tela u telo, iz generacije u generaciju. Iste duše koje su postojale u vreme potopa takođe su došle za vreme Vavilona, i izgona u Egipat, i izlaska iz Egipta, itd, sve do ove generacije i do kraja korekcije.

Tako, u našem svetu, nema novih duša kao što se to događa u slučaju obnove tela, već postoji samo određeni broj duša koje se inkarniraju na točku transformacije forme, jer svaki put one oblače novo telo u novoj generaciji.

Otuda, po pitanju duša, sve generacije od početka Stvaranja do kraja korekcije su kao jedna generacija koja je proširila svoj život tokom više hiljada godina, dok se nije razvila i postala ispravljena kao što treba da bude. A činjenica da je u međuvremenu svaka duša promenila svoje telo više hiljada puta potpuno je nebitna, jer esencija samog bića, što se naziva duša”, nije uopšte patila usled tih promena.

Postoji mnogo dokaza koji upućuju na to, i velika mudrost koja se zove tajna inkarnacije duša”. Ali, iako ovo nije mesto za pojašnjenje toga, zbog velike važnosti ove stvari, vredi istaći neobrazovanima da se reinkarnacija dešava u svim objektima materijalne stvarnosti, i svaki objekat, na svoj način, živi večni život.

Iako nam naša čula govore da je sve prolazno, poenta je jedino u tome kako mi to vidimo. U stvari, ovde postoje samo inkarnacije – nijedan objekat nije nepomičan i ne zaustavlja se ni na trenutak, već se inkarnira na točku transformacije forme, ne gubeći ništa od svoje esencije tokom svog puta, kao što su fizičari pokazali.

 Link - The Peace - Necessity to Practice Caution with the Laws of Nature


понедељак, 22. март 2021.

NUŽNOST OPREZA SA ZAKONIMA PRIRODE

Nužnost opreza sa zakonima prirode

Baal HaSulam  
MIR - Empirijsko, naučno istraživanje o nužnosti rada Boga
Kabala za studente

Svi možemo jasno da vidimo da ljudska vrsta mora da vodi društveni život, što znači da ne može postojati i opstati bez pomoći drugih. Tako, zamislite događaj gde se osoba povlači iz društva na pusto mesto, i tamo živi život u bedi i velikom bolu zbog toga što ne može da obezbedi svoje potrebe. Ta osoba ne bi imala pravo da se žali na Proviđenje ili svoju sudbinu. I, ako bi ta osoba tako radila, žalila se i proklinjala svoju gorku sudbinu, ona bi time samo pokazivala svoju glupost.

Zbog toga što je Proviđenje pripremilo za nju ugodno, poželjno mesto u društvu, ona nema opravdanje da se odatle povuče na pusto mesto. Takva osoba se ne sme sažaljevati, jer ona ide protiv prirode Stvaranja. A, budući da ona ima mogućnost da živi kako je Proviđenje odredilo za nju, ne bi je trebalo sažaljevati. Ovakvom sudu mora da se povinuje čitavo čovečanstvo, bez pogovora.

I, ja ovde mogu da dodam i da se pozovem na religijsku osnovu, i da ovome dam sledeću formu: budući da se Proviđenje širi od Stvoritelja – i da On nesumnjivo ima svrhu u Njegovim akcijama, jer ne postoji delovanje bez svrhe – mi nalazimo da svako ko krši neki od zakona prirode koje je On utisnuo u nas, narušava konačnu svrhu.

Zato što je nesumnjivo to da je svrha izgrađena iznad svih zakona prirode, bez izuzetka, tada baš tako kao što i pametan radnik ne bi dodao ni oduzeo ni najmanji deo akcija potrebnih da bi postigao cilj, tako i osoba koja menja čak i jedan zakon šteti i povređuje krajnju svrhu koju je Stvoritelj postavio, i otuda ona će biti kažnjena od prirode. Tako, i mi, Stvoriteljeva stvorenja, ne smemo da žalimo prethodno pomenutu osobu, jer ona skrnavi zakone prirode i kalja svrhu Stvoritelja. To je, verujem, forma suda.

Da bismo od sada nadalje izbegli upotrebu oba naziva – priroda i nadzornik – između kojih, kao što sam pokazao, nema razlike po pitanju poštovanja zakona, za nas je najbolje da nađemo srednje rešenje i prihvatimo reči kabalista, da HaTeva (priroda) ima istu numeričku vrednost (na hebrejskom) kao Elokim (Bog) – 86. Tada ću biti u stanju da nazovem Božje zakone „Micvot prirode (zapovesti)”, ili obrnuto, jer oni su jedno i isto i mi o tome ne treba dalje da raspravljamo.

Sada je od vitalne važnosti to da ispitamo Micvot prirode, da znamo šta priroda traži od nas, da nas ne bi nemilosrdno kažnjavala. Rekli smo da priroda obavezuje čovečanstvo da vodi društveni život, i ovo je jednostavno. I, mi treba da u pogledu na društveni život istražimo Micvot na koje nas priroda obavezuje da ih držimo.

U opštem smislu reči, nalazimo da postoje samo dve Micvot koje u društvu treba da sledimo. Njih možemo da nazovemo „primanje” i „davanje”. To znači da svako u društvu, po prirodi, mora za svoje potrebe da primi iz društva i mora da doprinese dobrobiti društva svojim radom. I, ukoliko osoba prekrši jednu od ove dve Micvot, ona će biti nemilosrdno kažnjena.

Mi ne treba previše da istražujemo Micva primanja, jer se kazna, koja sprečava bilo kakvo njeno zanemarivanje, sprovodi odmah. Ali, za drugu Micva, koja je davanje društvu, ne samo da kazna nije trenutna, već dolazi indirektno. I, zbog toga, ova se Micva ne izvršava ispravno.

Tako, čovečanstvo se prži u gnusnom previranju, a razdor i glad i njihove posledice nisu do sada prestale. I, čudo u vezi sa tim jeste u tome što nas priroda, poput veštog sudije, kažnjava u skladu sa našim razvojem. Jer mi možemo da vidimo da u meri u kojoj se čovečanstvo razvija, u toj istoj meri umnožavaju se bolovi i muke koje okružuju dobijanje opskrbe za nas i naše postojanje.

Tako vi imate naučni, empirijski temelj za to da nam je Njegovo Proviđenje zapovedilo da krajnje dosledno držimo, svim svojim snagama, Micva davanja drugima, na takav način da niko u društvu neće raditi ništa manje od potrebne mere da se osigura srećno i uspešno društvo. I, dokle god smo lenji da to držimo u potpunosti, priroda neće prestati da nas kažnjava i da nam se sveti.

I, pored udara koje trpimo danas, moramo, takođe, uzeti u obzir isukani mač za budućnost. Mora biti donesen ispravan zaključak – da će nas priroda na kraju poraziti, i mi ćemo svi biti prisiljeni da se udružimo u izvršavanju njenih Micvot u punoj meri koja se od nas traži.

Link - The Peace - Necessity to Practice Caution with the Laws of Nature


субота, 20. март 2021.

IZGRADNJA U CENTRU DESETKE

 

Link - Building In The Center Of Ten

Izgradnja u centru desetke

Ulazimo u duhovni svet, za koji se kaže: „Videću suprotan svet”. Sada nije moguće da iz našeg sveta zamislimo taj preokrenuti svet, jer to nije jednostavan negativ, gde je crno umesto belog.

Čak i ukoliko pokušamo da dajemo ​​i volimo ovde, u ovom svetu, nećemo moći da pravilno reflektujemo davanje i ljubav u duhovnom svetu. Nemamo šta da povežemo s duhovnim svetom: nemamo razumevanje, ni oset, ni okus.

Tako, moramo da idemo zatvorenih očiju. U stvari, oči su nam zatvorene i ne vidimo ništa jer gledamo samo u svoju egoističnu želju. Pogled nam je usmeren ka našoj unutrašnjosti, i mi brinemo jedino o svom želucu.

A duhovno deluje upravo u suprotnom smeru. Nismo u stanju da zamislimo takvu suprotnost. I, ukoliko čak i učinim nešto suprotno, to ipak neće postati duhovno. Vrlo često imamo pogrešno razumevanje toga.

Hodati verujući u mudrace znači to da upute kabalista sledimo zatvorenih očiju, da bismo probudili manifestaciju duše unutar nas i otkrili sliku Stvoritelja, atribut davanja, Bina, uz pomoć Stvoritelja. Osoba treba barem da počne da gradi mesto za to, uslov za otkrivanje Više sile, tako da to mesto postane u nekoj meri slično Stvoritelju.

Tako, pre svega, potrebno je da načinimo ograničenje da bismo prostor oslobodili od egoističnih želja, a zatim da počnemo da izgrađujemo na njemu, sprat po sprat, faze davanja: 0-1-2-3-4.

Čistimo to mesto od svoje želje za primanjem da bismo dobili praznu platformu na kojoj možemo da gradimo konstrukciju davanja, to jest da dopustimo da Stvoritelj otkrije Njega i izgradimo to. Moram da uklonim svoje „ja”, svoj egoizam i dopustim da se Stvoritelj pojavi na tom mestu. Stvoritelj se pojavljuje jedino na takvom čistom mestu, koje sam Njemu stavio na raspolaganje.

A, za ovo nam je zaista potrebna pomoć naših prijatelja. U samom središtu našeg egoizma, u središnjoj tački u kojoj se mi, egoisti, ujedinimo, u središtu desetke, moramo da napravimo mesto za otkrivanje Stvoritelja, za manifestaciju kvaliteta davanja, tako da duša počne da raste sve više i više, od najnižeg nivoa, od svog rođenja: embrion, nega, sazrevanje.

Kvalitet davanja razvija se unutar kvaliteta primanja, jedna forma unutar druge, poput embriona koji raste unutar majčinog tela. I, premda je embrion za majku strano telo, priroda je uredila tako da ga majka ne odbaci, već ga, naprotiv, podržava i neguje na svaki mogući način, uz pažnju i ljubav. Čitavo veliko majčino telo funkcioniše tako da embrion raste.

I, uz istu ljubav kakvu ima brižna majka koja očekuje dete, mi moramo da se ujedinimo u desetku i pažljivo negujemo kvalitet davanja između nas. Niko od nas to ne može da neguje sam, već jedino zajedno, u povezanosti između nas, možemo da zamislimo kvalitet davanja i da ga negujemo sve više i više, iznad našeg kvaliteta primanja.

Čitavo naše telo, koje se zasniva na primanju, radiće na tome da se unutar njega razvije želja za davanjem, duhovni embrion koji se naziva čovek, Adam, jer će biti sličan (Dome) Stvoritelju.

Svoju dušu možete da izgradite jedino kroz kompletan duhovni organizam, što je grupa koja se poništava, oslobađajući mesto u svom središtu u kojem će biti duhovna maternica, i u kojem će se otkriti kvalitet davanja. Kao što je rečeno: „Vi ste Mene stvorili”.

Time što mi oslobađamo prostor od želje za primanjem i tako dopuštamo da želja za davanjem raste unutar želje za primanjem, Stvoritelj može da načini jednu formu unutar druge.

Otuda, sav naš rad je jedino rad u grupi. Ukoliko Stvoritelja ne tražim kroz svoje prijatelje, onda to nije zaista Stvoritelj. Čitav svet hoće da se poveže sa Stvoriteljem, da se okrene ka Njemu. Ali, mi možemo da vidimo koliko su ti pokušaji beznadežni. A sve je to zbog toga što ljudi Stvoritelja ne oslikavaju sebi ispravno: kao povezanost između ljudi.

Stvoritelj je kvalitet davanja koji gradimo između sebe na mestu koje oslobađamo od našeg egoizma. Stvoritelja otkrivamo kroz svoje osobine primanja, a koje imaju formu davanja.

Nije moguće postići Stvoritelja bez ljubavi prema stvorenjima. Tako, rečeno je: „Od ljubavi prema čoveku, do ljubavi prema Stvoritelju; od ljubavi stvorenja, do ljubavi Stvoritelja”. To nisu samo lepe reči, već nužan uslov za postizanje istinske otkrivenosti.


Autor:
  Dr Mihail Lajtman


среда, 10. март 2021.

POMOZITE SVOJOJ DUŠI DA RASTE


Link - Help Your Soul Grow

Pomozite svojoj duši da raste

“Pomogoše svakome od prijatelja” je najvažnija tema, jer je posvećena našoj međusobnoj integraciji, kroz koju gradimo Parcuf duše svakoga od nas, i svih nas zajedno. Bez takve međusobne integracije nećemo moći da izgradimo duhovnu posudu niti da u njoj osetimo duhovne pojave, Višu silu, Stvoritelja.

Da bismo to postigli, potrebni su nam ​​prijatelji, ne samo oni sa kojima komuniciramo spolja, već i oni s kojima ćemo povezati srca i dušu, čime ćemo svakom u desetki pomoći da od drugih primi utiske, tako da može da primi kvalitete svih drugih. Time će svako imati Kli u kojoj će moći da oseti čitavu desetku. Svako će uključiti svakoga, i tako će se izgraditi naša zajednička Kli.

Ovakav rad nastavlja se do samog kraja ispravke. Sve više ljudi se okuplja, svako u svojoj desetki, gradeći sebe. I, zatim se desetke međusobno povezuju. Kada desetka počne da oseća sebe kao jedno, tada će osećati želju i potrebu da se ujedini sa ostalim desetkama.

Ovde se primenjuje isti način povezivanja, a Kli raste i postaje kompleksnija. Prva duhovna posuda sastoji se od deset prijatelja, a druga, u kojoj je ujedinjeno dvadeset ljudi, već ima snagu stotinu ljudi, zbog toga što je to deset puta deset, itd. To nije linearan rast, već eksponencijalan.

Otuda, kada dođete u grupu, nije dovoljno da samo učite zajedno sa svojim prijateljima. Moram da budem prožet njihovim kvalitetima i da od svakog od njih sakupljam specifičnu težnju ka Stvoritelju. Proizlazi da ovde svako uključuje svakog.

Inače, čovek nema dušu ukoliko je ne izgradi. Zbog toga nije dovoljno da samo budemo u grupi i učestvujemo u svim aktivnostima. Glavno je pokušati usvojiti težnje za našom povezanošću i za prianjanjem uz Stvoritelja. I, radeći tako, mi gradimo mrežu povezanosti između nas, u kojoj Višu silu otkrivamo u skladu s jednakošću forme sa Njim.

Na kongresu, mi moramo da pokušamo da postignemo ovakvu međusobnu integraciju, da bismo kroz to pomogli jedni drugima. Tome će doprineti opšta atmosfera, učestvovanje velikog broja desetki, kao i povezanost unutar svake desetke, što će uticati na sve, bilo da su oni izvan desetke ili su unutar desetke.

To je način na koji ja gradim svoju dušu. Nisu slučajno kabalisti odlučili da ljudi treba da se ujedine u desetke, po deset ljudi u svakoj. U desetki, svako sebe poništava da bi se integrisao sa drugima, usvojio njihove kvalitete i duhovne težnje.

Ja više ne obraćam pažnju ni na kakve lične kvalitete svojih prijatelja, osim na njihovu težnju za duhovnim. Ja treba jedino da budem prožet njima, i da od njih izgradim prvih devet Sefirot svoje duše. Ja sam poslednja Sefira Malhut, koja se poništava da bi od svojih prijatelja primila prvih devet Sefirot, i upotrebila ih da izgradi Parcuf svoje duše. I svaki prijatelj u desetki radi isto.

I, tada smo impresionirani onim što je svako izgradio unutar sebe kroz međusobnu integraciju sa svojim prijateljima, i tako imamo pravi, nezavisni duhovni Parcuf koji nastavljamo dalje da izgrađujemo. Svaka desetka pokušava da bude impresionirana drugom desetkom, i da apsorbuje njihovu međusobnu integraciju – težnju ka Stvoritelju, i tako gradimo sve složeniju i veću dušu, sve dok ne izgradimo čitavu dušu Adam HaRišon.


Autor:
  Dr Mihail Lajtman

уторак, 9. март 2021.

SUPTILNOSTI PRIMANJA ZARAD DAVANJA




Suptilnosti primanja zarad davanja

Pitanje: Kako želja za primanjem može da radi tako da bi davala?

Odgovor: Može ako postoji namjera zarad davanja. U tom se slučaju prima želja od nekog drugog i to omogućava davanje.

Keter je stvorio želju za primanjem, Hohma. Na kraju ove faze (Hohma) želja je osjetila iskru davanja, i to je postalo glavni dio želje i sada želja hoće jedino da daje.

Tako je stvorena Bina, i njene prve tri Sefirot (GAR de Bina) su slične sa Keter. Upravo kao i u Keter, crvena tačka (na crtežu) određuje esenciju od Keter, tako i davanje određuje esenciju od Bina. Kao rezultat, stvoreno biće postaje poput Stvoritelja i slijedi Njegove primjere: Keter je stvorio  Hohma, a Bina je uzela njegovu donju polovinu, sedam nižih Sefirot (ZAT de Bina) od Hohma.

Pitanje je da li je to primanje ili davanje kada niži dio Bina prima Svjetlost Hohma.

U cjelini, riječ je o akciji same tačke koja ovom akcijom osjeća davanje.

Gornji dio Bina je želja za davanjem koja je usmjerena ka Stvoritelju: Ona hoće da daje poput Njega (↑), i da bi to postigla ona prima (↓). Njeno davanje je zapravo u punjenju sedam nižih Sefirot.

Na isti način majka hrani svoju bebu i srećna je zbog nje, što znači da je moguće davati time što se ispunjavaju posude primanja.

Pitanje: Kako se u našem slučaju posude primanja preokreću u posude davanja?

Odgovor: Nakon što su one "ograničene", one su ispunjene Svjetlošću Hasadim, ovo je već davanje zarad davanja, Lišma (za Njeno Ime). Tada ih možemo koristiti čak i za primanje zarad davanja. Tako one postaju posude davanja, budući da je primanje zarad davanja čisto davanje. Ovo je jedini način na koji stvoreno biće može da daje.

Sa druge strane, davanje zarad davanja ne znači da je to stvarno davanje. To je samo priprema za stvarno davanje, i ovo je proces ispravke želja.


Autor:
  Dr Mihail Lajtman