петак, 15. мај 2015.

TAČKA U SRCU 9 - Dodatak

DODATAK



Intervju sa dr Mihailom Lajtmanom

Pitanje: Šta Vam je najvažnije u životu?

Odgovor: Diseminacija metode ispravke ljudskog ega u svetu. Ego je izvor svega zlog u svetu i samo njegova ispravka će doneti sreću u svetu.

Pitanje: Šta je suština života?

Odgovor: Suština života za svaku osobu je njena ispravka do tačke postizanja ljubavi prema svima iz njene okoline.

Pitanje: Šta uzrokuje pedofiliju, nezadovoljstvo, ratove, terorizam, pokvarenost, siromaštvo, nacionalni i religijski ekstremizam i zašto niko ne može da se izbori sa ovim zlom?

Odgovor: Svo zlo u svetu se izrodilo iz ljudske egoistične prirode. Od početka istorije ljudski ego je neprestano rastao i razvijao se, gurajući čovečanstvo da razvije društvo, da vlada i da pokori prirodu. Mi ne možemo obuzdati ego sami, alatima kojima trenutno raspolažemo.

TAČKA U SRCU 8 - Mudrost kabale u kratkim crtama

MUDROST KABALE U KRATKIM CRTAMA



Stvaranje sveta

Pitanje: Kako se kabala odnosi prema protivrečnosti između stvaranja sveta pre 5770 godina i “Velikog praska”?

Veliki prasak se dogodio pre oko 14 milijardi godina. Uzrokovala ga je iskra više svetlosti koja je dotakla svoj najniži nivo – egoizam. Ova iskra je sadržavala u sebi svu materiju i energiju našeg sveta i iz nje je stvoren čitav kosmos.

Planeta Zemlja je stvorena pre oko 4,6  milijardi godina kao rezultat zgušnjavanja sunčevog sistema. Vremenom se Zemljina kora ohladila, formirala se atmosfera i život je započeo. Ništa od toga nije bilo slučajno. Sve što se događa je manifestacija informacije koja je prethodno postojala u prvobitnoj iskri svetlosti.

Nakon nežive prirode, pojavile su se biljke, zatim životinje i,na kraju, čovek. Tumačenje evolucije zasnovano na njenom spoljašnjem ispoljavanju – da vrste evoluiraju iz drugih vrsta, koje zatim evoluiraju u još više vrsta – je netačno. 

Razlog za pojavljivanje svakog detalja u prirodi je informacija koja je prvobitno ukorenjena u iskri svetlosti. Kabala objašnjava evoluciju kao proces odmotavanja delića podataka (geni), nazvanih Reshimot (sećanja).

Čovek se razvio od majmuna pre više stotina hiljada godina, kako piše ARI (Isak Luria) u Drvetu života. Međutim, samo pre 5770 godina (kako je napisano u ovoj knjizi) prva tačka u srcu je probuđena u ljudskom biću. Njegovo ime je bilo Adam, iz stiha Adame la’Elion (“Biću poput Najvišeg” Isak, 14:14). Njegovo ime je odražavalo njegovu želju da liči na Stvoritelja.

Dan kada je Adam otkrio duhovni svet zove se “dan Stvaranja”. Tada je čovečanstvo prvi put dotaklo duhovni svet i zato je to tačka od koje počinje hebrejsko računanje godina. Prema planu Stvaranja, tokom 6000 godina svi mi moramo da dostignemo nivo Stvoritelja. To će se zvati “kraj korekcije” (ljudskog ega).


TAČKA U SRCU 7 - Građenje novog sveta

GRAĐENJE NOVOG SVETA



Kada će  stvari ovde konačno biti u redu?
Kada svako od nas bude mislio
ne samo o sebi
već o svakome.


Zato, izaberi život

Mnogi mi se obraćaju zabrinuti za budućnost. Naša budućnost zavisi od razumevanja šta se dešava. Kada razumemo misao stvaranja, otkrićemo da smo srećni, samouvereni i celoviti. 

Sve do 21. veka, mi, u stvari, nismo imali slobodu volje. Razvijali smo se na prinudni, automatizovani način, uz neprestano povećanje egoističnih poriva.  

Sada, kada je ljudski ego kulminirao, nastaje mogućnost za slobodu izbora. Sada se možemo uzdići iznad svoje egoistične prirode i prestati da budemo zavisni od nje. 

Ako iskoristimo tu priliku, uzdićićemo se direktno (i najmanje bolno) do druge prirode, druge dimenzije stvarnosti, drugog osećaja života – u celom obimu stvarnosti, u večnosti i savršenstvu.

Plan prirode će biti izvršen, izabrali mi put svesnog prelaska u višu dimenziju ili ne, kao što je bilo do danas. Međutim, bez našeg učešća to će biti praćeno bolnim uticajem „pritiska evolucije“ na nas. 

Mi smo jedina inteligentna bića na svetu i sve je stvoreno za nas, jer smo mi jedini koji se mogu uzdići do više dimenzije.

Zadatak je ozbiljan, cilj je predivan. Trenutno stanje čovečanstva zahteva traganje; dakle, situacija je povoljna. Zbog toga, ja ne prilazim tome sa strepnjom, već, radije, sa mnogo nade. 

TAČKA U SRCU 6 - Emocije i stanja

EMOCIJE I STANJA



Nemoj da nagađaš, preuzmi kotrolu nad sudbinom!


Čovek ne zna šta će mu se desiti
već u sledećem momentu. 
Teško je to prihvatiti.
Ne samo da želim da znam budućnost,
ja želim njome da upravljam.
Meni nisu potrebni proroci,
već viši duhovni instrument
koji će mi ukazati na moju buduću formu.


Želja koja pali svetlo

Tama je nedostatak povezanosti sa drugima.
Kao strujno kolo
čiji su delovi nepovezani
i sprečavaju protok struje.

Ako istinski želite da se povežete,
ta želja će upaliti svetlo.


Stid — motor razvoja

Da bismo izbegli osećaj stida, moramo stalno da se prilagođavamo normama ponašanja. 

Sve što radimo u ovom svetu, osim obezbeđivanja osnovnog, vođeno je našom potrebom da izbegnemo stid. 

Zašto je tako? Ovo proizilazi iz drevnog korena, sa početka Stvaranja koje prethodi formiranju sveta i svega u njemu.  

Stvoritelj (volja za davanjem) je stvorio stvorenje (volja za primanjem) i ispunio ga svetlošću (zadovoljstvo). Nakon što je stvorenje uživalo u svetlosti, ono je uočilo da postoji neko viši koji ga ispunjava tom svetlošću i to je uzrokovalo da oseti stid. Stid je prva reakcija stvorenja na njegov osećaj Stvoritelja; dakle, taj osećaj Stvoritelja je jedino čime se moramo dopuniti da bi se izjednačili sa Njim. 

To je takođe razlog zašto u našem svetu, koji je rezultat Višeg Sveta, osećaj stida u svim svojim oblicima upravlja svakom našom akcijom.


TAČKA U SRCU 5 - Metoda korekcije

METODA KOREKCIJE



Okružujuća Svetlost

Dan za danom, dolazimo do toga da shvatimo da se, dokle god ego vlada, kraj sveta približava i da moramo da izaberemo život i ljubav. Ali, bez pomoći nećemo biti u stanju da prevaziđemo svoj ego, jer tako smo rođeni. Da bismo to učinili, potrebna nam je spoljna sila koja ne postoji u našem svetu. Zato nam je data metoda ispravke – kabala. 

U mudrosti kabale postoji naročita sila, ona  koja može da stvori novi kvalitet unutar nas. Kabala opisuje prirodu Stvoritelja, viši svet i procese koji se tamo javljaju. Kada učimo o ovim procesima, o akcijama ljubavi i davanja, mi privlačimo silu od njih ka nama.

Ova projekcija viših stanja na naše postojeće stanje zove se „akcija reformišuće svetlosti“, „okružujuća svetlost“. Na kraju, okružujuća svetlost čini da žudimo za kvalitetom Stvoritelja.

Baal HaSulam objašnjava to na sledeći način: „Kroz žudnju i veliku želju da razumemo šta učimo, mi budimo iznad nas svetlosti koje okružuju naše duše... što nas dovodi bliže postizanju savršenstva.“

(“Uvod u učenje o Deset Sefirot”, Stav, 155)

четвртак, 14. мај 2015.

TAČKA U SRCU 4 - Duhovni svet

DUHOVNI SVET



Kada se otkrije duhovni svet 
mi otkrivamo blago
ili preciznije „ulog“,
novi sloj stvarnosti
koji je na našem „računu“
od početka.

Svet topline

Postoje trenuci kada nas iznenada obuzmu osećanja uzbuđenosti i ushićenja.

Osećamo da je svet oko nas prožet nekakvom silom, da se vazduh „zgušnjava“ i biva ispunjen nečim novim, da su svuda oko nas misli i namere usmerene ka nama, da je sve ispunjeno ljubavlju.

To se retko dešava. Ali ono što je važno jeste da će na kraju u srcu ostati jasan osećaj. To je duhovni svet, do onemere do koje ga mi postignemo.

Duhovni svet je večno carstvo čija je snaga ogromna. Osoba koja se popne makar na prvi, najmanji duhovni stepen stiče iskustvo duhovnog oseta koji je milionima puta veći od bilo čega do tada znanog.

TAČKA U SRCU 3 - Stvoritelj - dođi i vidi

STVORITELJ - DOĐI I VIDI


Ne postoji ništa osim Njega

Zamislite da ste novorođena beba
i vaš prvi osećaj je
da neko o vama brine.
Osećaj da postoji neko tako velik
ko pokazuje svoju toplinu, brigu
i blagost prema vama.

Vi ne možete još uvek da ga spoznate,
ali znate da on brine o vama,
čini sve što je dobro za vas
i vi ste u potpunosti pod njegovom kontrolom.

Ljudi će postepeno početi da osećaju
brižan i nadgledajući uticaj
Više Sile,

jedine sile na svetu.


Stvoritelj - dođi i vidi

Razne religije opisuju Stvoritelja kao nešto što je izvan nas. Kabala objašnjava da je zabranjeno zamišljati Stvoritelja poput bilo kakve slike, već da je Stvoritelj kvalitet koji postoji u svakome od nas.

Stvotitelj je osobina ljubavi i davanja. Značenje reči „Stvoritelj“ (Borre  na hebrejskom) jeste „Dođi i vidi“ (Bo u Re’e), u smislu – dođi i otkrij ovu osobinu unutar sebe.

Ne postoji spoljni, strani element za koji radimo! Mi radimo na ispravljanju nas samih, na postizanju osobina ljubavi i davanja, što znači Stvoritelja.

Osećaj Stvoritelja izgubili smo pre oko dve hiljade godina – bili smo izgnani i izgubili smo pravu sliku sveta. Počeli smo da mislimo da je Stvoritelj neko ko postoji odvojeno od nas i da On nije kvalitet koji se pojavljuje u nama. 

Umesto predstave o Stvoritelju kao primarnoj i najistaknutijoj osobini stvaranja, koja je zaodenuta nama, počeli smo da mislimo o Njemu kao o odvojenoj i nama tuđoj celini.

TAČKA U SRCU 2 - Еgo i ljubav

ЕGO I LJUBAV



Ljudski ego


Kada posmatram druge
moj ego budi zavist i mržnju
i želju da upravljam.

Ne želim drugima dobro
ili, u najmanju ruku, ne želim im ništa bolje nego sebi.

Želim im da malo uspeju,
jedan osrednji uspeh,
ali želim da svako vidi da sam ja uspešniji.


Vreme je da se oslobodimo

Naša priroda, kroz koju osećamo svet oko nas i to da smo živi i aktivni u njemu, jeste, zapravo, program koji oslikava određenu stvarnost za nas.

Nazvan je “Ego” – volja da primam i uživam poradi sebe, čak i kada je to na uštrb drugih.
Ovaj softver nas zaključava iznutra, uranja nas u sebe, odvlači nam svu pažnju i stvarno nas primorava da se usredsređujemo jedino na sebe.

Mi funkcionišemo prema ovom programu i ne možemo čak ni da razmatramo postojanje drugačije stvarnosti.

TAČKA U SRCU 1 - Tačka u srcu

TAČKA U SRCU -  IZVOR ZADOVOLJSTVA ZA MOJU DUŠU



PREDGOVOR

Živimo u sasvim posebnom vremenu. Širom sveta ljudi su nezadovoljni svojim životima; osećaju da život treba da ponudi mnogo više i to žele.

Ova žudnja je buđenje „tačke u srcu“. Svi je mi imamo i ona sada počinje da se pojavljuje u milionima ljudi. Svaki od delova ove knjige je jedinstven i podstiče na razmišljanje, baveći se pažljivo i iskreno najdubljim pitanjima koja se tiču svih nas danas.

Na stranicama koje slede, takođe ćete naći prave poslastice iz mudrosti  sadržane u Knjizi Zohar (ključnoj knjizi u celoj kabali) kao i u nekim drugim kabalističkim tekstovima. Ova knjiga se ne bavi  podučavanjem kabale, već pre predstavljanjem izabranih ideja iz tog učenja. Vi ste pred kretanjem na putovanje kojim će se obuhvatiti dubine srca i visine misli.

Urednik

Mudrost kabale 
viša je nauka.
To je nauka o emocijama,
nauka o zadovoljstvu.

Samo izvolite, otvorite i kušajte.


Pojava „Tačke u srcu“ unutar nas
nagoveštava početak 
sasvim posebne avanture,
putovanje do čudesne zemlje

Dospeti iznad svojih snova

Zamisli na tren da ujutru, kada se probudiš, odjednom znaš najvažniji zakon koji postoji – zakon koji definiše sve.

Shvataš šta treba da činiš ili ne činiš kako bi izbegao svu bol, svu neprijatnost i patnju; sve ti je jasno i ti si poput deteta probuđen za život – pun poleta i bez ikakvih strahova ili sputanosti. Upravo ovako bi trebalo da živimo. 

I zaista, zašto ne? Zašto ponekad grešimo? Zašto udaramo u zidove, trpimo udrace i suočavamo se s problemima? Zašto moramo da budemo u tami?

Ukoliko otkrijemo ovaj najvažniji zakon, nećemo imati problema; znaćemo tačno kako da vodimo naš život i kako da dospemoiznad naših najneverovatnijih snova.

недеља, 08. март 2015.

BIT NAUKE KABALE - SLOBODA VOLJE 3



Sloboda volje - lekcija 3
Izvor: Свобода воли - урок 3

Mi smo objasnili, da se nalazimo u vlasti četiri faktora razvoja. Naša bit jeste iskonsaka želja svakoga, njegov dio od opšte duše, koja se ne mijenja. Mi smo dužni dostići puno ispravljanje toga dijela.

Postoji opšta duša, koja se razdijelila na mnogo djelova, i svaki od nas predstavlja djelić u toj opštoj duši. Taj djelić spustio se do našeg svijeta pri silaženju opšte duše, koja se naziva Adam ili Adam Harishon. Po spuštanju odozgo, kada se taj djelić degradira u svojim željama, on postepeno osjeća svoje želje sve manjim i manjim po količini i kvalitetu.

Svi nivoi, po kojima se on spušta, ostaju u njemu u vidu reshimot, u vidu podataka. Kada ta čestica dostigne najniži dio našeg svijeta, ona dobija najniže po količini i kvalitetu želje, i sada se nalazi toliko nisko, da je odsječena čak od saznanja da postoje viši stepeni. Takvo stanje naziva se - "čovjek u našem svijetu".

Kada se čovjek nalazi u našem svijetu, u svojem najnižem stanju, njega karakterišu četiri parametra:

    - njegova iskonska želja, koja se sada nalazi u smanjenom obliku, no ne mijenja se: samo se sada pojavljuje najmanji dio te želje, ostali djelovi su skriveni.
    - zakoni razvitka te želje, taj nivo po kojemu je čovjek dužan podići se obratno u svoje početno stanje - su takođe neizmijenjeni;
     - uticaj unutrašnjih promjena (neophodnih za postepeno podizanje) i spoljašnjih;
     - sredina, koja se nalazi spolja i nameće nam svemoguće pozitivne i negativne uticaje.

Ako čovjek nađe sredinu, koja će uticati na njega pozitivno, ona će podstaći njega da brzo prođe kroz sva neophodna stanja. Organizujući oko sebe pravilno društvo, on se ne baca naprasno u svoja traženja, ne ulazi u tim traženjima desno ili lijevo.

петак, 20. фебруар 2015.

BIT NAUKE KABALE - SLOBODA VOLJE 2



Sloboda volje - Lekcija 2


Četiri faktora

Postoje četiri faktora koja utiču na stvaranje.
     
Stvorenje karakterišu četiri parametra. Bilo koje njegovo stanje - sadašnje, prošlo, buduće, bilo koji dio, bilo koje svojstvo - proizlazi iz tih parametara i oni ih karakterišu
1. Osnova (temelj) - osnovni materijal datog stvaranja iz kojeg je ono nastalo.

Ta nepromjenljivost je osnovno svojstvo stvaranja, poredak njegovog razvitka. Na primjer, truljenje zrna pšenice u zemlji izaziva pojavljivanje nove klice pšenice istog tipa - tačno onog koji je bio i ranije. Slijedi da se ta svojstva (osnovna) ne mijenjaju. Zrno truli - spoljna forma u potpunosti isčezava, slično kao kod našeg tijela koje se razlaže u zemlji, ali osnova ostaje. 
     
Osnova - to je nešto duhovno, neka sila, koja ostaje poslije toga, kada spoljašnja forma nestane. Ona daje novi bijeg (novi život), kao kada naša duša primorava novo tiljelo da se rodi, kako bi se obukla u njega.

Što to znači - "naša duša primorava novo tijelo da se rodi kako bi se obukla u njega "?

To znači da taj informacioni dio koji ostaje nakon što je tijelo u potpunosti istrulilo - kao i informacioni dio koji ostaje poslije punog raspadanja zrna u zemlji - to je duhovna informacija koja nema oko sebe nikakvu materijalnu oblogu - prinuđena je da ponovo oko sebe izrodi nekakvu spoljašnju oblogu. 

To je ili Rešimot (zapis, sjećanje, duhovni gen) koji je prinuđen da radi s Višom Svjetlošću i stvori Kli ili duša (takođe Rešimot) koja se nije realizovala i može se realizovati, samo ako bude obučena u tijelo. Nalazeći se u tijelu (u spoljnim svojstvima) ona postepeno realizuje sebe prelaskom iz “Lo - Lišma", iz egoističnih želja u altruistične (kao zrno, koje je izgubilo svoju spoljašnju oblogu i sada dobija novu). Ta nova obloga po svojoj suštini biće ista kao i prethodna, ali će se u njoj dogoditi sve moguće modifikacije. 

Nas interesuje upravo ta spoljašnja modifikacija u postojanom unutrašnjem informacionom dijelu. Untrašnja informacija se ne mijenja, zato na njoj nema rada. Znam li ja što o njoj ili ne - meni to nije važno. Ja sam dužan da znam više, kako bih ja mogao da izmijenim spoljašnju formu: što treba uraditi da bi zrno postalo bolje, kvalitetnije, da bi u svakoj stabljici bilo više zrna. Što treba uraditi da bi se čovjek (on će se svejedno roditi kao čovjek) rodio mnogo duhovniji, mnogo jači, zdraviji i tako dalje - to je ono što je meni neophodno znati.


Zato prvi informacioni podaci (osnova) - nisu najvažniji, iako su oni osnovni, oni govore o tome šta će se roditi, ali ne i o budućem kvalitetetu objekta.

2. Neizmijenjena svojstva osnove

Osnova (zrno u datom slučaju) nikada ne prima formu drugih hljebnih žitarica, naprimjer ovsa, već samo prethodnu formu koju je izgubila, to jeste formu pšenice. Moguće su određene izmjene u količini i kvalitetu novog izdanka (mladice) koje zavise od prirodne okoline - od tla, đubriva i sunca, međutim osnova forme je uvijek pšenica, to jeste, prethodna suština ne trpi nikakve promjene. 

Zato od osnovnih svojstava mene ništa ne brine. Čovjek mora da dijeli i izdvoji tačno ono što je u njegovoj moći da se kvalitativno promijeni. 

Pitanje:  Što je to Rešimo? To je osnova ili nepromijenjena svojstva?

Rešimot - to je osnova sa neizmijenjenim svojstvima. Ako mi govorimo o čovjeku, u nama je stavljeno praktično sve: ko sam ja, sa kakvim sam se svojstvima rodio, sav moj put, konačno svojstvo, tj. konačni oblik, koji sam ja dužan imati u Gmar Tikun - sve je to stavljeno, sve već postoji. Jedino što zavisi od mene - jesu forme koje ću ja koristiti u vrijeme svog razvoja dok su one poželjne za mene. Radi se o tome da mi nepravilno tumačimo naš put. Kako ga mi ocjenjujemo? Po brzini kojom dolazimo do cilja - brzo ili polako. Ali ne radi se o brzini, već o tome da sami imamo želju primiti sljedeću, bližu formu Stvoritelja. 
     
Ako ja sam učestvujem u saznanju svog sadašnjeg pogleda, razumijem da je on loš u odnosu na Stvoritelja, ja počinjem shvatati i to kakva je forma Stvoritelja u poređenju sa mojom, saznajam da bih ja htio tu formu primiti, uprkos svom sadašnjem obliku.
     
Pritom, ja sprovodim unutrašnji istraživački rad - takav da u meni počinju da se otkrivaju podaci o najdubljim slojevima stvorenja, ja počinjem razumijevati zamisao Stvoritelja: "mi maaseha ikarnuha" ("iz Tvojih dela ću Te poznati"), ja počinjem razumijevati Njegove misli - zašto je On uradio tako - i ja počinjem ličiti na Njega.
     
Ne postoji samo ubrzanje puta: kao rezultat toga, stičem potpuno nova znanja, težnje, svojstvene Stvoritelju, koje u stvari, ne mogu biti u stvaranju. Zato rad na svom putu, na svom ustremljenju ka cilju, javlja se ne samo kao cilj za sebe - doći do kraja ili donekle brže ići, već je to "birurim"- razabiranje, analiza svih stanja Kli u odnosu na svjetlost iz kojih se rađa razumijevanje Stvoritelja. Zato naši Rešimot određuju apsolutno sve i sve meni potrebne podatke koje se nalaze u stvorenju. 
     
Postoji Ohr (svjetlost) sa svim svojim svojstvima i postoji Kli (posuda, želja) sa svim svojim svojstvima - tu nema šta da otkrivam. To je sve sakriveno od mene zato što sam ja "trenje" između svjetlosti i Kli, ja klešem savršeno nove iskre, stvaram sasvim drugi Kelim
     
Kelim se naziva "otiot" (slova). Ona se pojavljuju sa zajedničkim uticajima, slično iskrama nastalim pri sudaru dva tvrda predmeta. Te iskre se i javljaju kao novi Kelim, i tada kada se one zajedno sakupe postaju Partzuf (duhovni objekat) koji stvorenje dobija pri izjednačavanju sa Stvoriteljem.
     
To nije početni Kli - želja za užitkom - i to nije svjetlost koja ga je ispunila. To je kao potpuno nova kreacija koje stvorenje "Nivra" gradi iz sebe, t.j. gradi svojim naporom, svojom analizom, osjećanjima uzajamnog dejstva između svjetlosti i Kli.
     
Mi izučavamo ta četiri faktora, zato što je potrebno od njih izabrati ono što je za nas važno. I u principu, nama nisu važna početna svojstva svjetlosti i početna svojstva Kli. Nama je važan upravo prelaz između njih, zato što na taj način mi prodiremo u samo stvorenje (kako je Stvoritelj iz svjetlosti stvorio crnu tačku), mi prodiremo u Njegovu zamisao.

Pitanje: U čemu je razlika osnove od nepromenljivog svojstva?

Osnova - to je suština "maut". 
Suština - to nije samo zrno pšenice ili ovsa ili druge žitarice. Neophodno je još objasniti što znače – “nepromijenjena svojstva".
     
Tako, imamo "Nivra"- tvorevina i imamo "Reshimo"- zapis, sjećanje. Razlika među njima je vrlo velika. Rešimot se svo vrijeme mijenja, Nivra ostaje stalnom. Nivra - to je dio "Racon Lekabel" (želja primiti užitak) od Adama Harišona (Prvog Čovjeka), od opšte duše koja je nepromenljiva i koja je dužna proći sve te promjene kroz stepene Rešimot. Rešimot se mijenja, a taj dio je postojan.
     
Ja sam deo Adam Harišon. Taj djelić u meni je nepromenljiv, on se premješta po određenim stupnjevima razvitka koji su takođe nepromjenljivi. Moj djelić iz Adama Harišon naziva se osnovom - "Maca". Rešimot koji se nalazi u meni kao DNK spirala, koja je takođe nepromenljiva i ja sam obavezan da prođem kroz sve njih.
     
Jedino što je ovdje važno je kako ću ih ja proći. Ja hoću da ih prođem - proći ću sa zadovoljstvom, s užitkom, zato što pri tome ja dajem zadovoljstvo Stvoritelju. To su moji parametri koji se mijenjaju. No moja iskonska želja (odakle sam ja) i sav moj put sam po sebi - oni su nepromjenljivi. To jeste, ja mijenjam svoj odnos prema putu. U našem svijetu to je slično rađanju zrna sa najboljim kvalitetom. Na primjeru zrna to može biti i ne baš razimljivo, no na primjeru duše je razumljivo.

Pitanje: Mi govorimo o stalnoj smjeni stanja. Kako možemo tada govoriti o korijenu duše?

Ti ne odvajaš suštinu i Rešimot od toga na koji način ta suština i Rešimot stoje u odnosu sa Stvoriteljem. Mi prihvatamo odnos, a ne suštinu i ne naš osnovni prvobitni kvalitet. Mi ne govorimo o čovjeku - što o njemu da govorimo. Mi govorimo o tvorevini, o tome što je u njoj posebno.
   
3. Svojstva koja se mijenjaju pod uticajem spoljašnjih sila

Pod uticajem spoljašnjih faktora kvalitetno se mijenja obloga biti: zrno ostaje zrno, no njegova spoljašnja forma se mijenja i zavisi od okružujuće sredine. Dopunski spoljašnji faktori sjedinjuje se sa suštinom i zajedno sa njom daju novi kvalitet na račun uticaja spoljašnje sredine. To može biti sunce, zemlja, đubrivo, vlaga, kiša - u odnosu na zrno. Ili društvo, grupa, knjige, učitelj - u odnosu na čovjeka.
     
Riječ je o tome kojim načinom možemo bilo što izmijeniti. Ništa ne treba mijenjati ni u prvobitnim, iskonskim željama (mojem korijenu, mojem djeliću u Adamu Harišonu), ni u putu koji sam ja obavezan proći od mojeg sadašnjeg stanja do konačnog stanja: sve nivoe po kojima se duša spustila odozgo - dole. Ne govori se o tome kako sam ja dužan podići nju po tačno istoj "stazici" odozdo - gore, već o mom kvalitetnom odnosu sa tim kako se ja razvijam.
     
Pod uticajem društva, knjige, učitelja moj put može biti izvršen kroz veliku svesnost s velikim razumijevanjem, žudnjom, željom. Zahvaljujući tome ja privlačim najkvalitetnije forme. 
     
I tako je na svakom nivou. Tada se pojavljuje drugo pitanje: mogu li se podići sa nivoa na nivo u "nekvalitetnom" vidu? Ili je postignut kvalitet na 50% ili na 80%? Ili sam ja obavezan da ostanem na svakom nivo do tada, dok sebe kvalitetno ne dovedem u odnosu na knjigu, učitelja, grupu do njihove maksimalne upotrebe i samo tada se mogu podići? Da li sam ja dužan dostići 100% kvaliteta na nižem nivou da bi se podigao na viši? 
     
Nije stvar u tome kakvu formu ja mogu da uzmem: kvalitetnu ili ne sasvim - ja uvijek primam kvalitetnu. A u čemu je onda stvar? U tome pri kakvom - velikom ili malom - naporu ja dolazim do kvalitetne forme, do koje ću ja doći htio to ili ne. 
    
Znači, taj factor je vrijeme? Ili moj sopstveni napor uprkos bilo kakvim unutrašnjim svojstvima (na primjer lijenost), ili smetnje koje Stvoritelj stvara u meni da bi ja uložio napor? Zašto sam ja, zapravo dužan uložiti napor, da bi odredio taj kvalitet? Sloboda volje je u tome, da se temeljno izanalizira gdje sam ja tačno dužan usmjeriti svoj napor da bi podigao kvalitet. Ako treba da dovedem sebe "do pune kondicije" - dovešću. 
     
Stvar je u tome da maksimalno efektivno iskoristim podatke spoljne okoline, da ih privučem k sebi uprkos egoizmu, lenjosti i slično, da maksimalno izaberem, upijam od svih njih (kako piše Baal HaSulam - sunce, vlagu, đubrivo i tako dalje), da maksimalno učestvujem u njenom kvalitativnom razvitku.
     
Na koji način se to radi? To se dostiže zahvaljujući četvrtom faktoru (treći faktor je vezan sa četvrtim).

4. Promjene spoljašnjih sila

Čovjeku je neophodno okruženje koje se razvija i stalno utiče na njegov razvitak. A čovjek se razvija, utiče na okolinu, pobuđuje njen rast i ona zauzvrat opet podiže čovjeka. Na taj način čovjek i njegova sredina rastu paralelno. Treba obratiti pažnju ne samo na svoj rast i uticaj okoline, nego i pozabaviti se time da okolina stalno raste zato što se ja hranim od nje i zahvaljujući njoj svaki put stvaram unutar sebe novu kvalitetnu formu.
     
Sa ta četiri faktora određuje se stanje svakoga stvorenja. Pa čak i ako čovjek provede jedan dan u istraživanjima, ništa ne može promijeniti ili dodati bilo šta onome što je njemu dato iz ova četiri faktora.
     
I bez obzira koliko smo aktivni, šta god mislili, što god mi radili, što god dobijali - sve se svodi samo u okviru ta četiri faktora. I bilo koje dodavanje koje samo mi možemo naći, biće samo na količini koju ćemo odrediti sa višim ili manjim stepenom razuma, dok ovdje apsolutno nema ništa kvalitetno da se doda. Jer ti faktori prisilno određuju naš karakter, formu mišljenja i zaključke.
     
I tako:

1. Čovjek ne može izmijeniti svoju suštinu; 
2. Čovjek ne može promijeniti zakone po kojima se mijenja njegova suština (to jeste hronologija Reshimot);
3. Čovjek ne može izmijeniti zakone promena svojih unutrašnjih svojstava u zavisnosti od spoljašnjih uticaja (sredina djeluje na njega na određeni način i on sam ne može izmijeniti svoju povezanost sa sredinom);
4. Čovjek može promijeniti okolinu od koje on u potpunosti zavisi. 
     
To se može shvatiti ovako: mi smo stvoreni s određenim Rešimo, unutar njega nalaze se svi ostali Rešimot koje smo mi dužni realizovati do našeg Gmar Tikuna (Potpunog Ispravljanja). Ni sam moj Rešimo, ni želje koje se odnose na njega, niti sve ostale Rešimot, ja ne mogu izmijeniti. Ja se nalazim u čvrstoj vezi sa ostalim dušama. One utiču na mene i ja nekim načinom utičem na njih. Ta veza među svima nama ili data veza u našem svijetu između čovjeka i spoljnih okolnostim, nju čovjek ne može promijeniti. Bude li sunca, vjetra, kiše ili grada - zrno na to ne može uticati. A čovjek ne može izmijeniti odnos sebe i okoline - on se nalazi unutar nje. On može izmijeniti samo to da on izabere kako će doživjeti sredinu oko sebe.
     
Ako čovjek može u sadašnjosti uticati na okružujuću sredinu, on time opredeljuje svoje buduće stanje.
     
Sadašnje stanje čovjek nikada ne opredeljuje, samo buduće. Na taj naćin, nikada ne treba misliti o tome, šta će se sa mnom desiti, zato što je to već zadano, to se već realizuje - znači ja sam uvijek dužan misliti o sledećem trenutku. 
     
Jedino na šta može uticati okružujuća sredina - je na količinu i kvalitet, to jeste na tempo i kvalitet toga puta koji čovjek prolazi: prolazi li ga on u strahu, u patnji, s bolom, u hiljadugodišnjim krvavim ratovima ili ga on prolazi spokojno, komforno, tako što sam strijemi ka cilju. Ovdje treba shvatiti, da se ne radi o tome, da bi prošao put spokojno, komforno bez patnji. Pod mirom se ima u vidu mir koji je u Stvoritelju, a pod komforom se ima u vidu svojstvo davanja koje je u svjetlosti.
     
Zato kabalisti pozivaju da se otvaraju centri za izučavanje, objašnjavanje tih zakona, kako bi formirali grupe - neophodno okruženje za one koji žele dostići Cilj stvaranja. Jedino mjesto ulaganja napora čovjeka - to je grupa i njegova veza sa njom. Tu takođe ima ograničenje, zato što se kabalistička grupa razvija po svom principiu i po svojim zakonima, po svojim Rešimot. I ne treba mijenjati toliko samu grupu, koliko svoj odnos prema njoj i to što ti upijaš od nje - toliko je u čovjekovoj moći. 
     
Pitanje: Ako je jedina mogućnost podizanje čovjeka - promjena okružujuće sredine oko sebe...

Ne promjena okružujuće sredine oko sebe, nego promjena svog odnosa sa okružujućom sredinom. To je tačno.

Produžetak pitanja: A, ako u grupi ne ulažu svi dovoljno napora? 

O tome Baal HaSulam jednostavno kaže: "Onaj koji ne investira u društvo, taj šteti društvu". On govori da lopova odmah treba izolovati od društva - mi razumijemo da je on štetan, a ako čovjek ništa ne daje društvu - mi ne razumijemo da je on štetan. A radi se o tome da ti ne daješ društvu, ne učestvuješ u njegovom radu – i to je isto krađa.
     
U kabalističkoj grupi ne treba da bude tako. Pasivan čovjek u grupi - to je čovjek koji donosi grupi štetu. Ili je stoprocentno učešće (stoprocentno - u odnosu, jer se mi svi nalazimo u nekom procesu, pa je to učešće potrebno biti maksimalno, koliko je čovjek sposoban) ili nije potrebno da je u grupi. Idealno je samo tako.
     
Grupa može da prihvati prisutstvo čovjeka neko vrijeme, ako on još nije sve razumio i nalazi se u njoj kao učenik - u tom slučaju on nije štetan. On pokušava da nauči, samo još ne vidi i ne razumije. Ali ako on već vidi, razumije i ne uključuje se u grupu, tada njemu tu nema mjesta jer on šteti svima. To je balast, i ne samo balast - već neko ko vuče sve dolje i ne daje da se prođe Mahsom. To je stvarno tačno. Pasivnih ne treba da bude, negativnih - pogotovo, samo pozitivni.

Pitanje: Gdje je ovdje sloboda izbora?

Ovdje nema slobode izbora. Ako sam se ja rodio kao osoba koja još strijemi ka novcu, ja ću se naći među biznismenima, ako stremim vlasti - među političarima. To ja ne opredeljujem.

Zato ljudi koji se nalaze na prethodnim nivoima razvitka, ni u kom slučaju ne treba da budu uvučeni u grupu, jer kada se među ljudima koji dolaze pokažu oni koji hoće vlast, slavu, hoće da budu veliki lideri, to dovodi do problema... Ovo su još uvek prethodni Reshimot, daleko od neophodnih. Sa njima jednostavno ne treba raditi.
    
Naravno, čovjek uvijek traži sredinu u kojoj on može sebe da realizuje - to dolazi instiktivno. To je kao kad naelektrisanje u električnom polju nalazi tačku ravnoteže ili željezo u magnetnom polju - sve teži ka svojoj ravnoteži, ka sličnosti. Jedinstveni zakon koji postoji u cijeloj prirodi - to je zakon sličnosti. Tako i mi strijemimo ka tom mjestu sa kojim smo maksimalno slični. Naša unutrašnja egoistična želja nalazi to mjesto gdje može biti maksimalno njegovana, maksimalno napunjena. Tako nas naš egoizam polako vodi.

Pitanje: A ako se čovjek nalazi u grupi koja bi nekako da strijemi ka duhovnom, a on stvarno strijemi ka nečemu drugome?

Ljudi se još nalaze na nekoj prethodnoj etapi - oni se ne kreću naprijed, njima je dovoljno biti u nekakvoj blizini sa kabalom, nečemu duhovnom, međutim, u njima nema još unutrašnjeg napora, potrebe za podizanjem. To jeste oni ne osjećaju poimanje zla ili osjećaju, ali ne u dovoljnom stepenu da bi ga počeli ispravljati ili ne osjećaju patnju od toga što se nalaze u takvom stanju.

Patnja postoji uvijek. Važno je da čovjek da prednost: patnji od ljubavi ili drugim patnjama? To jeste da li je on spreman patiti za to da bi dostigao cilj? Recimo, ja se nalazim u takvoj grupi u kojoj još nema jasnog cilja pred njom. Gledajući na njene članove, ja mogu vidjeti sa kime ću ja biti sjutra. Ja neću biti niko drugi, ja ću biti tačno takav kakvi su oni. Danas ja još nijesam takav, danas je meni još uvek data mogućnost vidjeti sebe i njih sa strane i ocijeniti: "hoću li ja biti takav, kao oni?" Sjutra, ja već neću imati takav izbor.
     
Sjutra, ja dobijam od njih ocjenu važnosti cilja, važnosti njihovih stanja i slažem se sa njima. Oni meni objašnjavaju da je spokojstvo važno, da je potrebno raditi na sebi, porodici, karijeri, da je bolje živjeti malo sjevernije od Izraela i naći se u mirnijem društvu, nego ovdje (teror i drugo), da je komfornije u Kanadi ili Rusiji, itd. Oni mi objašnjavaju bilo šta: glavno je, da ću ja uzeti sve njihove misli i one će postati moje. Ja se nikada od toga neću odvojiti. 
     
Ti možeš pitati: "Ali Rešimo - to u meni postoji?" Postoji, no taj Rešimo prima takvu spoljnu oblogu kao što je i kod njih. To je slično tome, kao ako bi zrno koje se nalazi u zemlji ostalo bez vlage, sunca, đubriva - šta će iz njega iznići. To sigurno nije ono što je trebalo biti, to jeste ono postoji u nekom obliku ali ne dostiže cij. 
     
Nema nijednog drugog puta sem stalnog rada na poboljšanju spoljne sredine oko sebe, jer sjutra ćeš ti biti takav kakva je sredina. To generalno ne zavisi od grupe, nego od toga na koji način ti možeš biti njom impresioniran - ako se ona podiže. No grupa je dužna učiniti nešto, ona je dužna da se kreće naprijed i već tada mjera tvoje impresioniranosti je mjera toga što ti od nje uzimaš. Zavisi od tebe. Međutim ta zavisnost izražena je ne u tome kako uzeti za sebe, već u tome koliko ti ulažeš u grupu - u toj mjeri i ona utiče na tebe.
     
Tako proizlazi da ako se grupa kreće naprijed znači da u njoj ima pozitivnog potencijala. Koliko ti možeš upiti u sebe tog pozitivnog potencijala zavisi od toga koliko ti učestvuješ u tim kretanjima. Ali ako se grupa praktično ne kreće ili umjesto ispravljanja sebe ona ima druge prioritete, tada nemamo o čemu govoriti. 
    
Na žalost, postoje grupe koje su primile sasvim drugi cilj: jednostavno se dobro osjećam. Na primjer: ja hoću da osjećam, da sam pametniji svakim danom. Taj cilj može biti dobar za egoizam, ali on nije duhovni. 
     
Duhovni cilj - to je ispravljanje u sličnosti sa Stvoriteljem, ispravljanje ka davanju: ja hoću da sebe osjećam svaki dan, svaki momenat sve više davajućim. To je pravilno tumačenje duhovnog. Netačno je kada se kaže da grupa može mirno da se nalazi u tom stanju u kakvom se ona nalazi. 
     
Iz ovog pasusa Baal HaSulama očigledno je da ne može biti nikakvog drugog sredstva za rast osim okruženja, grupe, koja je usmjerena ka ispravljanju. U toj mjeri u kojoj svi ostali koji me okružuju osjećaju sebe isprljanim, nepravilnim, nalazeći se u procesu svjesnosti zla - u toj mjeri u kojoj grupa želi da se ispravi - u toj mjeri ja mogu od nje dobiti takođe stremljenje ka ispravljanju.

Ako oni žele "lebdeti u oblacima", boraviti u iluziji letenja, u meditaciji - to takođe sjutra hoću i ja, ja ću sebe time umiriti. U tom slučaju treba pobjeći od te grupe.
     
Ti si dužan tražiti grupu koja ti obezbeđuje bolje sjutra, takvu, kakvu ti želiš da vidiš. To se radi veoma jednostavno. Ja gledam na one na koje želim da ličim:  o, oni su tako učeni, takvi specijalisti, tako pametni! Ako ja hoću da budem kao oni, moram ući u njihovo društvo. Ako ja hoću da budem kao umjetnik ili slikar - ja ću ući u društvo umjetnika i slikara. Ne možeš ništa, takav je poredak i u našem svijetu.
     
U duhovnom svijetu to je još više izraženo. Jer u našem svijetu mi hoćemo da vidimo cilj: mi vidimo šta znači biti profesor, šta znači biti umjetnik, a u duhovnom ti ništa ne vidiš - sve to tebi daje grupa. I ako se grupa ne kreće bar malo u tom pravcu, ti čak osjećaš kako ona tebe odvlači. Mi to vidimo po onim ljudima koji prelaze iz jedne u drugu grupu. I tu ništa ne možeš da uradiš. Stvoritelj dovodi čovjeka na ispravno mjesto i pokazuje mu ispravan smjer. A dalje, kako se govori u "Predgovoru TES-a", ostavlja ga i čovjek je dužan da nastavi sam. 
     
U člancima koje izučavamo objašnjeno nam je kako je čovjek dužan da produži svoj put što će biti njegova sloboda volje - sloboda od sebe samoga, mogućnost da uzme učešće u svom kretanju ka cilju. Upravo to slobodno učeše gradi njegov pun Parzuf.

Kod nas, za razliku od pšenice, ništa ne ostaje ni od naše prve želje u Adam Harišon, ni od naših Rešimot - sve to nam nije potrebno. Mi, nad nama, u Ohr Hozer (odbijajuća svjetlost), gradimo svoj novi Parzuf. Na taj način vrlo mali napor i ova vrlo uska mogućnost slobode volje - mali otvor sa iglenim ušima - zapravo nam otkriva ulaz u viši svijet.

Pitanje: Vi ste rekli da je to pravilo - kada čovjek misli o sledećem stepenu grupe. Kako dovesti prijatelja do toga?

Sa jedne strane smo dužni baviti se time kako bi svako slijedeće stanje grupe bilo više, jače od današnjeg zato što je samo to garancija da se ja izmijenim na bolje. Ja na samog sebe ne mogu uticati. Samo ako forsiram grupu da bude bolja, onda ću sjutra i ja biti bolji (sjutra - ima se u vidu sledeći put, kada grupa na mene djeluje).
     
Znači, sa jedne strane dužni smo zatražiti od svakoga, i od grupe u globalu, da budu bolji, efektivniji u stremljenju ka cilju, što je biti sličan Stvoritelju i svjestan svoga zla. Sa druge strane, napisano je da je svaki čovjek dužan opravdati prijatelja čak i ako mu se kaže da on nedovoljno učestvuje u radu i radi pogrešno, svejedno, dužan je pokušati opravdati ga. Rečeno je: "Ne osuđuj svog prijatelja, dokle god se ti ne nalaziš na njegovom mjestu" i ima još mnogo drugih sličnih instrukcija.
     
Kako uskladiti te dvije stvari?
     
Ja ne mogu, gledajući na današnje stanje svakoga prijatelja, vidjeti, vagati, govoriti o tome, koliko on ulaže u grupu (ili ne), zato što je on za mene sakriven. Od mene je sakriveno njegovo sadašnje stanje. Može biti da on ulaže ogroman napor, no spolja se pokazuje, da poluspava na lekcijama i jedva se kreće. 
     
Ja ne mogu u svakom konkretnom momentu tačno izmjeriti njegovo unutrašnje stanje i reći o tome. Problem je u tome što, postoje ljudi po prirodi bistriji i energičniji i postoje lenjivi (o tome se govori i u drugim člancima), jedni dobijaju ozbiljne udare u jednom momentu, drugi - u drugom momentu i ti udari su različiti po kvalitetu. 
    
Ja ne mogu vidjeti drugoga, svaki prijatelj za mene je - savršeno sakriveni objekat. Zato sam ja dužan od početka primiti cijelu grupu kao apsolutno idealnu u stremljenju ka cilju i u realizaciji svakoga momenta svojeg postojanja. Na taj način ona utiče na mene idealno i sada sve zavisi samo od moje osjetljivosti: koliko ja mogu primiti od njih energije kretanja koja u prvom redu zavisi od toga koliko ću ja sebe uložiti u njih da bi se spojio sa njima i uzeo od njih duhovno i kretanje ka naprijed.
     
Proizlazi da ja jednostavno nisam dužan sprovoditi u odnosu na grupu "bikoret" (provjera), upućivati nikakvu kritiku - niti u odnosu na bilo koga od članova grupe, niti u odnosu na grupu u cjelini, već samo u odnosu na sebe. Mi tako i govorimo da je čovjek svojim ponašanjem dužan pokazati svim ostalima primjer i to treba da deluje na ostale kako oni ne bi postupali drugačije.
    
No, sa druge strane postoji još jedna zabrana, koja je suprotna i koja govori o tome da je čovjek dužan da sakriva svoje nadahnuće tako što manje govori o odnosu prema duhovnom i cilju.
     
Kako onda postupati? Najpogodnije je postupati tako da oduševiš ostale. Nema nikakve koristi u kritici i u kazni - to je poslednje što može biti, ona je potrebna samo za to da bi se čovjek razdrmao, a zatim ga treba ozariti primjerom. To je ono što je svo vrijeme govorio Rabaš: “Nema nikakvog drugog pozitivnog uticaja na stranca, na dijete ili na prijatelja, sem primjera". Kada ti hoćeš da ga oduševiš, ti si u odnosu na njega kao odrastao, a on - kao dijete.
     
Znači rad društvenih lidera u grupi mora se svesti na to da se u grupi pojave ljudi koji daju primjer, ili mala grupa unutar velike koja bi oduševljavala sve ostale svojim primjerom - ne prisiljavati, a očarati. I tada, u procesu učenja ispunjavajući instrukcije kabalista, procjenujući sve mogućnosti promjena u grupi, odlučijući šta treba da bude sjutra, svaki od njenih članova prima odgovarajuće od grupe njene promjene i  mijenja se sam. 
     
Prema tome, rad se vjerovatno sastoji u proučavanju onoga što treba da se promeni u sebi i u grupi, u skladu sa onim što preporučuju kabalisti. Mi smo dužni odabrati grupu koja želi i može da to realizuje. Pri čemu se realizacija ne sastoji u željama nego u mehaničkim akcijama zato što mi to još ne želimo - mi smo samo pročitali i razumjeli kakvim želimo da budemo. 
     
Mehanički, a ne po volji, mi sada počinjemo realizaciju malom grupom. Važnošću svojih akcija mi nosimo veliku grupu. Zahvaljujuci tome, cela grupa se uključuje u rad, svako unutar sebe dobija podstrek za promjene. 

Sam sebe - svoje želje - ja ne mogu da promijenim. Da uključim u sebe nove želje, nova ispravljanja mogu samo iz želja drugih: jer oni mi nameću modu, svako uslovljavanje, tip ponašanja i drugo - i ako sa njihove strane ovo može biti obmana.
      
Recimo, grupa se dogovara o ispunjavanju neke akcije: sa sjutrašnjim danom početi puštati kosu ili nositi nekakav karakterističan znak. Takva akcija je neozbiljna, ali grupu iznenada čini važnom i svi počinju da se odnose prema tome sa svom ozbiljnošću. Vi vidite da čovjek koji je došao kod nas ili onaj koji to ranije nije htio da radi - sada hoće. Svi tako rade.

Vidimo kako se to dešava u narodu, masa primorava svakoga da primi njene standarde i čovjek ne može da pobegne od toga. Kod nas to može biti čist dogovor:  svi ćemo zajedno da varamo jedan drugoga, a ta laž će postati istina - mi nju želimo. Tako se i dešava, takav je mehanizam uvođenja nove mode u svakoj sferi života. Kome, reklo bi se, to treba? A ispada da su ljudi spremni na sve zarad toga.
     
Stoga, naše akcije su dužne biti sledeće: u početku tražimo u kabalističkim tekstovima i u savjetima kabalista teorijsku bazu za to što nam je neophodno za kretanje naprijed, zatim mala grupa koja to realizuje kao primjer za veliku grupu, koja je obavezna sve to realizovati na sebi. I tada, ovo dolazi svakom od nas, sad već kao naša želja. Ovdje nema ništa protivprirodno i čovjek se iznenada ustremljuje ka ovim vrijednostima koje su mu se ranije činile nedostupnim, duhovnim, koje ranije on nikada nije mogao poželjeti. Zato Baal HaSulam piše, da je prelaz iz egoizma u altruizam - psihološki: zavisi samo od moje okoline.

Pitanje: Vi ste rekli da ako čovjek razumije, vidi i ne uključuje se, tada on šteti. Kako je to moguće, da on vidi, razumije i ne uključuje se?

Mi izučavamo želje nultog, prvog, drugog, trećeg i četvrtog nivoa aviuta. U zavisnosti od toga koliko se čovjek optereti u svakoj od želja toliko će one tražiti svoju realizaciju. 

Ja mogu da znam da je pušenje štetno, no sve jedno ja pušim. Ja znam da ću biti kažnjen tamo za neki postupak, no sve jedno ja ga izvršavam. To jeste želja nije još dostigla svoje zadnje značenje da bi realizovala svoje zlo. Svi se mi nalazimo u nekakvim željama - u njihovim međustanjima, u početnom stanju ili u konačnom. Sve se u nama mijenja. I zato, prirodno je da čovjek može ubrzati svoj razvitak pod uticajem grupe - i tačno u tim željama, tačno u tom smjeru koje mu grupa diktira.

Sloboda izbora

Mi ne određujemo svoju osnovu - ko smo, gdje i u kakvim ćemo se uslovima roditi - ali mi možemo uticati na tri prva faktora pri izboru svog okruženja što su prijatelji, knjige, učitelj. A poslije izbora okoline, naše buduće stanje je već opredijeljeno time koliko je nama ta sredina sposobna da dậ. Baal HaSulam piše u članku "Sloboda volje":
     
"I ako čovjek to ne uradi, a bude spreman da ode u bilo koju slučajnu sredinu i čita bilo koju slučajnu knjigu, tada pada u loše okruženje ili će provoditi vrijeme čitanjem beskorisnih knjiga (njih je više i one su mnogo prijatnije), a za rezultat obavezno dobija loše obrazovanje, što dovodi do grijeha i zločina. I naravno, kazna patnje nije za loše misli i dijela u kojima on nema izbora, nego za to što nije izabrao dobru okolinu, a tu sigurno postoji izbor."
     
Čovjek je dužan da razumije zašto njega kažnjavaju, inače unutar njega neće se pojaviti pravilan odnos - zašto je meni tako. Ako je on ukrao i njega su kaznili za to što je ukrao, tu koristi nema. Mi vidimo da zatvor ništa ne daje. On se ne ispravlja, zato što čovjek ne povezuje akciju sa njenim korijenom - otkuda je ona došla. Genetičari vjeruju da je to takav gen koji stvara u čovjeku predispoziciju da krade, ali taj gen bi se mogao razviti i drugačije ako bi se čovjek nalazio u drugom okruženju.
  
Danas, mi opravdavamo lopova: svi kradu, šta tu ima. Zašto ga mi opravdavamo? Zato što naše društvo je takvo, što se u njemu svi Reshimot, svi geni razvijaju u pogrešnu stranu. Ali to ne znači da su oni dužni da se razvijaju u tu stranu. Ti geni - predispozicije ka krađi, ka narkomaniji, ka nasilju - zapravo postoje. U čovjeku postoji sve, ali ono se može razvijati drugačije ako bi bilo drugačije društvo. Ali ko će promijeniti društvo? Vlada? Uopšte, kome to treba?
    
Mi čak i ne predpostavljamo ko to može uraditi i zato smo saglasni sa svime i zato primenjujemo norme. Zakon smanjuje plan: možeš krasti, pušiti narkotike i tako dalje. Ne treba suditi čovjeku zato što u njemu postoji želja. Ta želja data mu je odozgo od Stvoritelja. Mi se sastojimo samo od negativnih želja i ni jedna pozitivna želja u nama ne postoji. Stvoritelj nije stvorio ništa dobro, samo loše - stvorio je egoizam. Ali od nas zavisi izbor takve okoline koja bi sve te podatke realizovala pravilno.
     
Zato, konačno, ne treba kažnjavati čovjeka za njegove gene, treba ga kazniti zato što je on izabrao nepravilno okruženje i kao rezultat toga gen se razvio nepravilno.
      
"Zato ulažući napor u svoj život i svaki put birajući bolju sredinu udostojen si uspjeha ne za dobre misli koje se pojavljuju u čovjeku proizvoljno, nego za marljivi izbor boljeg okruženja svaki put." (Baal HaSulam "Sloboda volje"). Mi dobijamo nagradu ne za rezultat nego za to koliko napora mi ulažemo, birajući dobru okolinu. To je naša nagrada. Svaki put, birajući bolju sredinu, postiže se nagrada - svoje sledeće, naprednije, bolje stanje. 
     
Knjiga Zohar navodi primjer o bijednom mudracu kojem je bogataš predložio da pređe da živi kod njega. Na to je dobio odgovor: "Ni pod kojim uslovim ja se neću preseliti u mjesto gdje nema mudraca". "Ali, ti si najveći mudrac generacije! - povikao je bogataš. - Ko tebe još može učiti?" I čuo je odgovor, da najveći mudrac (ima se u vidu kabalista, već ispravljeni čovjek), ako se nađe u neukoj sredini i sam će ubrzo postati sličan njima.
     
Ja sam dužan brinuti ne samo o svom sledećem, boljem stanju: već ako se ja nalazim u odličnom, ispravljenim stanju, okruženje me može dovesti do moje regresije. Na taj način, ne treba sve vrijeme hraniti se, "odrastati" u jednom društvu - treba uvijek birati društvo na stupanju višem od tebe, inače se ti spuštaš.
     
Zato treba postupati po poznatoj instrukciji: “Načini sebi rava i kupi sebi prijatelja". To jeste stvori sebi okolinu, zato što samo izbor okoline može donijeti uspjeh čovjeku. Jer poslije toga, kada se izabere okruženje, on je predat u njihove ruke kao glina u ruke vajara. Mi se nalazimo u zarobljeništvu egoistične prirode. Konačno izaći iz njene vlasti, znači izaći iz osjećaja našega svijeta u viši svijet. 
      
Ukoliko smo mi potpuno u vlasti toga svijeta, sredstvo za izlaz iz njegove vlasti je u tome da stvorimo oko sebe - uprkos našoj prirodnoj egoističnoj sredini (cijelo čovječanstvo) - vještačku sredinu, grupu koja strijemi izaći iz vlasti našeg širokog egoističnog okruženja i predati se vlasti okruženja koje se rukovodi zakonima višega svijeta. U čovjeku ne postoje nikakve sposobnosti da uđe u viši svijet sem da se nalazi u okruženju koje to želi i postavi sebi taj cilj kao najviši u njegovom postojanju. Osloboditi se od uticaja egoističnog okruženja, izaći iz njega i otkriti u sebi svojstva davanja - to je naša slobodna realizacija, a samo svojstvo davanja je sloboda volje.

Pitanje: Ako je grupa od početka stavila za cilj da dođe do spajanja sa Stvoriteljem, ovdje kao da nije važno kakva je sama grupa?

A što znači "kakva je sama grupa"? To je grupa koja teži prići ka Stvoritelju. Samo treba razumjeti što znači "strijemiti prići ka Stvoritelju".
    
Stvoritelj je svojstvo davanja, altruistično svojstvo. Ako grupa postavi sebi za cilj da dostigne altruistično svojstvo, to jeste viši ideal grupe je altruizam, ispravljanje svakoga, kretanje od sebe - svaki u odnosu na svog prijatelja – znači da je to ispravna grupa, to je pravilan cilj i ona će uticati na svakog čovjeka.
     
Potrebno je pravilno formulisati što znači "duhovno". Duhovno - to je svojstvo davanja. Moje kretanje ka duhovnom označava ispravljanje moga egoizma u svojstvo davanja. Kretanje je moguće, samo ako ja sa svakim korakom po malo ispravljam sebe. To jeste, svaki put sam dužan da osjetim ka čemu ja težim - ka altruizmu, ka davanju, ka ljubavi, što znači ka velikoj adheziji među prijateljima u grupi, prema njima i njihovom većem učešću u davanju Stvoritelju. Potrebno je težiti ne prema dobrom osjećaju, užitku - to je egoizam egoističko punjenje – već prema tome da smo našim užitkom bliže Njemu po svojstvima davanja. Zapravo punjenje je Ohr Hozer, to jeste davanje. To je naviši užitak koji može postojati - zato što puni Stvoritelja. 
     
Stoga, birajte takvu grupu, stvorite oko sebe takvo okruženje koje će vas ozariti. Za to su potrebni sastanci, opšte akcije, zajedničko učenje sa opštom zamisli, s opštom težnjom, za to je jednostavno potrebno živjeti zajedno, osjećati potrebu jedan za drugoga da bi  se svi zajedno  podigli u najveći kvalitet. 
     
Ovo je veliki rad, no, kao što vidimo, nema ništa osim stvaranja okruženja koje opredeljuje svu našu budućnost.
      
U članku "Sloboda volje" Baal HaSulam nam jasno pokazuje da samo od nas zavisi gde smo mi dužni da uložimo napor - da stvorimo za sebe pravilno okruženje. Lider je dužan da vodi grupu tako da stvori grupu i u njoj vidi svoju realizaciju - ne u jednom ili dva učenika, već u grupi. Ni u kom slučaju ne bi trebalo da izdvoji sebe, već je dužan vidjeti svoje rezultate u grupi. Ako se organizuje jaka težnja grupe prema Stvoritelju, on može otići, on više nije potreban. U tom slučaju, grupa se sama organizuje među sobom, oni će doći postići cilj. Grupa je, zapravo, lider.
     
Neophodno je, naravno, u prvoj etapi prikupiti grupu, spojiti - povezati, usmjeriti, popravljati, podržavati, ukratko grupa opredeljuje sjutrašnje lice, sjutrašnje stanje svakog od njenih članova. Lider - on je jednostavno kao članak, kao materijal, kao učenik koji je potreban za to da bi pokazao što treba raditi, ali sva realizacija proizlazi u grupi i među članovima grupe.
  


  
Mihail Lajtman - Bit nauke Kabale