недеља, 08. март 2015.

BIT NAUKE KABALE - SLOBODA VOLJE 3



Sloboda volje - lekcija 3
Izvor: Свобода воли - урок 3

Mi smo objasnili, da se nalazimo u vlasti četiri faktora razvoja. Naša bit jeste iskonsaka želja svakoga, njegov dio od opšte duše, koja se ne mijenja. Mi smo dužni dostići puno ispravljanje toga dijela.

Postoji opšta duša, koja se razdijelila na mnogo djelova, i svaki od nas predstavlja djelić u toj opštoj duši. Taj djelić spustio se do našeg svijeta pri silaženju opšte duše, koja se naziva Adam ili Adam Harishon. Po spuštanju odozgo, kada se taj djelić degradira u svojim željama, on postepeno osjeća svoje želje sve manjim i manjim po količini i kvalitetu.

Svi nivoi, po kojima se on spušta, ostaju u njemu u vidu reshimot, u vidu podataka. Kada ta čestica dostigne najniži dio našeg svijeta, ona dobija najniže po količini i kvalitetu želje, i sada se nalazi toliko nisko, da je odsječena čak od saznanja da postoje viši stepeni. Takvo stanje naziva se - "čovjek u našem svijetu".

Kada se čovjek nalazi u našem svijetu, u svojem najnižem stanju, njega karakterišu četiri parametra:

    - njegova iskonska želja, koja se sada nalazi u smanjenom obliku, no ne mijenja se: samo se sada pojavljuje najmanji dio te želje, ostali djelovi su skriveni.
    - zakoni razvitka te želje, taj nivo po kojemu je čovjek dužan podići se obratno u svoje početno stanje - su takođe neizmijenjeni;
     - uticaj unutrašnjih promjena (neophodnih za postepeno podizanje) i spoljašnjih;
     - sredina, koja se nalazi spolja i nameće nam svemoguće pozitivne i negativne uticaje.

Ako čovjek nađe sredinu, koja će uticati na njega pozitivno, ona će podstaći njega da brzo prođe kroz sva neophodna stanja. Organizujući oko sebe pravilno društvo, on se ne baca naprasno u svoja traženja, ne ulazi u tim traženjima desno ili lijevo.


Društvo mu pomaže najkraćim putem naći svoje sledeće stanje kako bi se podigao sa stepena na stepen, ne gubeći vrijeme na svakom stepenu, i ne baveći se traženjem toga, što mu nije potrebno za podizanje u najviše stanje.

To kretanje čovjek može uraditi samo pod uticajem okružujućeg društva, zato što se dva unutršnja parametra javljaju pasivnim. Što znači "pasivnim"? To je iskonska želja čovjeka - njegova suština - i ti reshimot, ti informacioni zapisi, koji su se stvorili silaskom i koji je on dužan naizmenično proći u podizanju. No oni su jednostavno zapisani u njemu, a kojim načinom i kakvim tempom će se realizovati - to već zavisi od okružujuće sredine. 

Baal HaSulam navodi primjer sa zrnom. Ako mi bacimo zrno u suvi pijesak, iako u zrnu postoje svi podaci za rast, no on ne može da raste (spoljni uslovi mu ne daju ništa od toga što je potrebno), zato što su ti podaci - pasivni. Oni trebaju spoljašnje sastojke – hranu i tada se ti podaci razvijaju u potrebnom pravcu u maksimalnoj količini i kvalitetu.
     
Tako isto i čovjek: do tada dok on ne nađe za sebe pravilnu sredinu, njegov razvoj dobijaće svemoguće oblike, stilove, vidove, apsolutno netačne, koje ne vode ka Cilju stvaranja. Oni će tjerati njega, kako tjeraju svo ćovječanstvo u toku mnogih hiljada godina, u različita loša stanja, koji su daleki od ispravljanja, od savršenog stanja. Ukratko mi se prosto razočaramo u takav život, u takav proces, i počinjemo tražiti, kako možemo da se razvijamo. To jeste taj proces nije efektivan. 
     
Što da radimo da bi se zaštitili od loših mogućnosti razvitka i da bi pošli najoptimalnijim putem? O tome i govori Baal HaSulam.

            
Zaštita od tri ostala faktora
    
Čovjek djeluje automatski pod uticajem unutrašnjih faktora, koji su u njemu založeni i pod vanjskim uticajem. On se javlja samo kao izvršni mehanizam.
     
Ako čovjek želi izaći iz pod tog upravljanja prirode (to jest, iz automatskog režima) on je dužan postaviti sebe pod upravom izabrane okružujuće sredine. On ja dužan izabrati ućitelja, grupu, knjige, da bi oni diktirali njemu, što je on dužan da radi, pošto se on uvijek javlja proizvodom ta četiri parametra.
     
Ja uvijek izvršavam zakone okružujućeg meni društva, koje na prvi pogled varira u skladu sa svojim zakonima. Ti zakoni uvijek utiču na mene, na moju unutrašnju suštinu i ukratko stavljaju me na taj stepen, na kome sam ja dužan biti. 
     
Na taj način, ja nikuda neću pobjeći od ta četiri parametra. Samo, što je meni potrebno - izabrati iz ta četiri parametra jedan, koji utiče na dinamiku mog podizanja. Takav parametar je  društvo. Zato je meni potrebno izabrati takav vid društva i takvu interakciju sa njim da bi ono na mene djelovalo maksimalno efektivno.

                 
Vlast razuma nad tijelom

Razum čovjeka je posljedica životnih situacija, refleksija tih događaja i okolnosti, kroz koje prolazi čovjek. Pravilno korišćenje razuma zasniva se u primicanju ka korisnom i udaljavanju od štetnog.
     
Ako bi mi znali što je korisno, a što je štetno (a ništa drugo u našem svijetu, u našem okruženju nema), mi bi sortirali, opredeljivali, analizirali sve što nas okružuje samo u odnosu sa tim, što je za mene korisno, a što je za mene štetno u odnosu na cilj koji  ja biram.
     
Mašta čovjeka koristi se razumom takođe, kao oči - mikroskopom: poslije toga, kako u početku s pomoću mikroskopa čovjek otkriva, štetne po njega, majušne organizme, on se udaljava od te štetočine. Dakle, problem je u tome kako ja u mom sadašnjem stanju da ugradim takav "mikroskop". 
      
Čini mi se da ja vidim što je meni korisno, a što štetno, ali to mi se samo čini. To je takođe, kao u našem svijetu. Kako se ja mogu ubijediti u pravilnost bilo čega? Ja sam obavezan pronići na sledeći, dublji nivo toga što se nalazi ispred mene. Za to mi je potreban mikroskop da bi video što se nalazi unutra: i iznenada ja vidim iza lijepe ljuske mikroba, koji je spreman da me ubije. 
     
Znači, u mom kretanju ispred mene potreban je "mikroskop", da bi ja za sve uticaje na mene - dobre ili loše (nevažno, kakvim se oni meni prikazuju) - vidio njihov istinski uticaj na mene. Tada ja prirodnim načinom, gledajući u taj mikroskop, uzdrhtim i neću da uzmem to što spolja izgleda lijepo (jer ja vidim koliko je to štetno unutra), i obrnuto - uprkos ružnoj spoljnoj oblozi neke stvari, biram nju, zato što je ona unutra korisna.
     
Zato, da bi se pravilno orijentisali u ovom životu, mi koristimo takva sredstva, kao prisjedinjavanje nekoj grupi, koja se bavi, na primjer, mršavljenjem ili zdravom ishranom, ili nečim drugim. Takva grupa pomaže nam da bolje vidimo, što je štetno i što je korisno, to jest, služi nam kao mikroskop. Ja dolazim u grupu, i tada mi kažu: to i to ne treba da probaš, tamo su neki štetni elementi, pokazuju mi neke filmove, slike, trude se da me impresioniraju, približavaju mi to, što se nalazi unutra, a što ja sam ne vidim.
     
Kako mogu da uradim, da bi mi grupa, koja postoji oko mene, jasno demonstrirala što je korisno, a što je štetno - egoizam, altruizam, kretanje naprijed, važnost Stvoritelja? Kako i u kojem stepenu ja mogu sagraditi oko sebe takvu grupu i pomoći tome, da bi ona uticala na mene, uprkos mojem prirodnom egoizmu?
     
Mašta čovjeka koristi se razumom takođe, kao oči mikroskopom. Na taj način mikroskop, a ne osjećanja, dozvoljavaju čovjeku izbjeći štetu tamo gdje se štetočina (mikrob, bakterija, virus) ne osjeća.
     
To je primenljivo i u našem radu: mi ne osjećamo, da je egoizam štetan za nas, da je primanje štetno, a davanje je korisno - to se savršeno ne osjeća u našim čulnim organima i u našem razumu. Mi vidimo, da tamo, gdje tijelo nije u stanju raspoznati štetu ili korist, nastaje neophodnost u razumu i tamo razum u potpunosti vlada nad tijelom čovjeka, dozvoljava izbjeći loše i približiti se ka dobrom.
     
U mjeri razumijevanja, da razum postoji kao posljedica životnog iakustva, čovjek je spreman primiti razum i mudrost drugoga čovjeka (kojem vjeruje) u kvalitetu zakona za sebe.
     
Ako čovjek kojega ja poštujem, kojeg smatram u mojim očima "velikim", govori mi nešto što se protivi mojem mišljenju, to ja mogu uzeti njegovo mišljenje (ako je on stvarno veći) uprkos mojem i iskoristiti njegovo razumijevanje, njegov razum, njegovo postignuće, kao svoje. To jest, mali se prilepljuju velikom: on može iskoristiti njegove podatke, njegovo razumijevanje i dostignuće.
     
To je slično tome, kada čovjek traži savjet od ljekara i ispunjava taj savjet, ne gledajući na to da on sam ništa ne razumije iz medicine - on vjeruje razumu doktora. Na taj naćin on koristi razum drugih, da mu pomaže ništa manje nego njegov sopstveni razum.
     
Ako bi se mi u našem svijetu koristili samo time što mi znamo i razumijemo, mi bi ostali da živimo u pećinama. Zapravo sve što ja imam danas, ja imam od ljudi koji su primili sve moguće vještine, razumijevanje, znanje, razvili ih do nivoa realizacije i na kraju mogli mi prenijeti plodove svog znanja. A ja zauzvrat - njima.
     
Mi se u našem svijetu stalno oslanjamo na znanja drugih ljudi ili koristimo njihova znanja i ako su oni za nas nedostižni. No mene to ne zanima - ja vjerujem tome da oni pronalaze normalne, pravilne stvari i koriste se njima.
     
Kako mogu da uradim, da bi to o čemu govori grupa kao o najvažnijoj stvari, takođe moglo da utiče na mene. Da bih ja sa zadovoljstvom uzeo ta znanja, ta postignuća i uvjerenja i iskoristio ih za sebe tako, kao da sam ja vidio sve to, da je to stvarno tako i da treba to učiniti? U tome je problem.
     
Mi vidimo, da se sve to javlja analogno s našim svijetom. Tu nema ničega natprirodnog, sem jednog - mi smo dužni djelovati protiv svoje prirode.
     
Zato u kabalističkoj grupi, očigledno, potrebno je da bude poseban odnos - ne takav kakav je, na primjer, u grupi - članovi koji žele zajedno da smršaju. U mojoj grupi je potreban malo drugačiji međusobni odnos. Zato što u običnoj grupi sam egoizam će meni pomoći da smršam. A u našem slučaju obrnuto: ja sam dužan u potpinosti ga se odreći. Zato je moj odnos sa grupom malo drugačiji od drugih grupa u našem svijetu.


Pitanje: "Mašta čovjeka koristi se razumom takođe, kao oko mikroskopom". Što znaći "mašta"?
    
Mi imamo razum. Ja vidim, razumijem, osjećam, probam, ispitujem i ukratko dobijam neke podatke. Ti podaci u meni formiraju set činjenica, pomoću kojih ja jasno djelujem. Moj egoizam, moje želje (to jeste, moje tijelo), moja suština razumije te podatke. Gurneš ruku u vatru - boli, skočiš sa petog  sprata - boli, postupiš li drugačije - dobro je. Na taj način čovjek sakuplja različite podatke. To se naziva razumom.
     
Pored toga ima mašta. Što znaći "mašta"? Kada i ti utisci, koji nisu prošli kroz mene, ne utiskuju se jasno u mom egoizmu, u mojoj svijesti, ja mogu primiti u sebi, usvojiti i iskoristiti ih, kao da su  oni već bili u meni. 
     
To jest, ja se mogu koristiti iskustvima drugih, mogu vidjeti kroz "mikroskop" nešto i primaći ga k sebi, kao da sam ga vido sam - to se naziva maštom. Pod maštom ovdje se podrazumijeva dodatno svojstvo, koje dozvoljava da obogati razum. Kod životinja nema takve mogućnosti, kod njih nema mašte.

                 
Dva puta upravljanja
     
Postoje dva puta upravljanja, koja garantuju čovjeku dostizanje Cilja stvaranja:

     1. Put patnji;
     2. Put Tore, ili kabale.
     
Put Kabale sastoji se u tome, da vjerujemo razumu učenih - kabalista, koji su već postigli Cilj stvaranja, kao svoje sopstveno životno iskustvo.
     
Put Kabale sastoji se u tome da vjerujemo razumu učenih - kabalista, zato što mi nemamo mikroskop da bi vidjeli što se dešava u duhovnom svijetu, vidjeti sledeći nivo, sebe na njemu i to kakvim načinom moja današnja dejstva vode k njemu (ili ne vode). Sledeće moje stanje je od mene sakriveno.
     
U meni neme nikakvog drugog indikatora, nikakve druge mogućnosti, sem da povjerujemo starijem, velikom, višem po njegovom životnom iskustvu, pošto se on već nalazi na višem nivou. A on mi govori o tom višem nivou, gradi u meni dodatno znanje, kao mikroskop, kao da ja već vidim taj viši nivo. No ja njega ne vidim, a ako bi ga video, to bih htio egoistički da ga dostignem i nikada se ne bih oslobodio tog egoizma.
     
Problem je u tome da su savjeti koje daju meni kabalisti, da bih ja mogao dostići viši nivo - antiegoistični, oni su usmjereni protiv moje želje. Ja ih mogu ispuniti, samo ako primim, sem tih savjeta, još izvor više životne energije - višu svjetlost, osjećaj Stvoritelja i Njegovu važnost. Tada ja mogu ispuniti zavjet kabalista i izaći na sledeći nivo.
     
U našem svijetu ja imam "mikroskop", ili grupu, koja mi objašnjava, što je loše, recimo, pušiti ili biti debeo (ta grupa za mene je mikroskop). Ona mi objašnjava, da je to porok i ukratko ja, pošto se sastojim iz egoističnih želja, nije mi potrebno tražiti snage da bi realizovao smjernicu koju ja od njih dobijam.
     
No, u našem kretanju ka cilju nije sasvim isto. I ovdje nastaju problemi. Kabalisti mi govore da predstavljaju viši nivo, na koji ga način možemo dostići, što se u mom sadašnjem stanju naziva svjesnost zla, koliko je zlo moje sadašnje stanje. Ako ja vjerujem kabalistima, primam sa povjerenjem to što oni govore, počinjem pratiti njihov primjer, i od toga ja primam podatke koji mi dozvoljavaju da saznam ka čemu strijemiti - što upravo oni meni savjetuju. Dakle, neophodna je vjera u učitelja.
     
No, da bih realizovao njihove savjete, ja sam dužan iskoristiti još neke posebne napore. Da bih ja mogao pratiti savjet da prestanem da pušim, meni se stalno pokazuju strašne poljedice pušenja i moj egoizam pomaže mi da se oslobodim od štetne navike. No realizovati to što meni predlažu kabalisti, moj egoizam mi neće pomoći.
     
Znači, sem toga što ja vjerujem kabalistima, ja sam dužan obratiti se Stvoritelju da bih dobio od Njega snagu da uradim to što oni meni govore. Predstavljaju mi, mojoj prirodi neprirodni program ispravljanja i ja sam dužan da primim od Stvoritelja snagu da taj program realizujem.
      
Upravo je ovdje problem. Postojim ja, postoji okružujuća sredina - grupa, knjige, učitelj - i postoji Stvoritelj. Ja - koji realizuje to što mi govori moja okolina, kabalisti, učitelj. Stvoritelj - taj od kojeg ja dobijam snagu, zahvaljujući kojem i ka kome se ja, kao rezultat, podižem, postajem sličan Njemu.
    
Ovdje u čovjeku se javlja stanje dvojnosti: grupa ili Stvoritelj. U stvarnosti nije dvojnost, to je ista stvar, no u odnosu na čovjeka to je razdvojeno, zato što grupa predstavlja realizaciju sledećeg nivoa koji mu prikazuju, Stvoritelj isto predstavlja kvalitet tog nivoa.


Pitanje: Ja imam osjećanja, imam razum i postoji "Veliki", kojem ja vjerujem. Ja ne razumijem njegova osjećanja i ne mogu osjetiti to što osjeća on. Kako i gdje u našem svijetu se pojavila vjera u to da "Veliki" govori  pravilno - u mom razumu ili u mojim osjećanjima?
    
Mi se javljamo posudama (kelim), koji su sjedinjeni među sobom u opšti sistem, koja se naziva "Adam". Zato - samo zato! - Ako ljudi oko mene razmišljaju i govore o nečemu kao da postoji (može da bude, to savršeno netačno), ja ću primiti njihove uticaje na sebe kao apsolutno pouzdane.
     
Zašto? Zato što se ja zajedno sa njima uključujem u opšti kli. Njihovo mišljenje, njihove želje, njihove misli utiču na mene, želio ja to ili ne. Mi se zajedno nalazimo u jednom sistemu. Ja počinjem osjećati to što oni žele, da bi ja osjetio. To se javlja kod nas svakodnevno i naziva se "obrada mozga ".

     
Pitanje: Kod čovjeka ima dva tipa reshimot - želja srca i želja tačke u srcu i okolina utiče na to koji tačno tip reshimot će se pojaviti u čovjeku. Kako se to odnosi sa time, da je lanac reshimot strogo opredijeljen?
     
Mi se sastojimo iz dva dijela ili iz dva vida reshimot. Jedan reshimot, ili jedan tip želje - to je želja ka svemogućem punjenju našega svijeta. Drugi tip želje - je punjenje Višom svjetlošću. Kakav je reshimot - ovoga svijeta ili duhovnog - biće mi onaj koji zaslužuje prednost za realizaciju, zavisno od grupe u kojoj se nalazim.
     
Ja želim napuniti i jedan i drugi. Sve zavisi samo od odnosa među njima. U principu, ne treba misliti da realizacija reshimot ovoga svijeta se nalazi u protivakciji ka realizaciji reshimot duhovnog razvitka. U mjeri svog duhovnog razvitka čovjek će se svejedno udubljivati, padati u reshimot ovoga svijeta, on će se oduševljavati: istovremeno će ispitivati neophodnost tjelasnih užitaka, istovremeno on hoće da mnogo jede, istovremeno se javlja potreba za novcem, znanjem i drugo.
     
To jeste čovjek se naizmenično nalazi u svim tim željama. One nisu protivrečne, zato što se oblače jedna u drugu, i kao rezultat iz postizanja svih zemaljskih želja čovjek se podiže i osjeća sve više i više želju za Stvoriteljem.
     
Ne treba misliti, da poslije toga kada ja u potpunosti odradim sve svoje želje u ovom svijetu, da sam ja već spreman ka tome da bi počeo da se penjem u viši svijet. U našem svijetu sve te želje su povezane i u svakom od nas one djeluju u određenim kombinacijama, sjedinjavanjima.
     
Takođe i bilo koji kabalista, iako se nalazi u duhovnom svijetu, on istovremeno se nalazi i u tijelu. U tijelu - ima se u vidu u ovim željama. On isto koristi te želje - voljeti, na primjer, ukusno pojesti itd. Te dvije obloge, koje imamo u nama, jedna drugu ne anulira.
     
Put Kabale sastoji se u tome, da bi mi povjerovali razumu učenih - kabalista, koji su već postigli Cilj stvaranja, kao svom sopstvenom životnom iskustvu. No kako ja mogu biti uvjeren, da je razum, kojemu sam ja sada spreman povjerovati, stvarno istinit i to što meni govore učeni – kabalisti - istina?
     
No, sa druge strane, ako ja ne iskoristim razum mudraca kao savjet ljekara, ja osuđujem sebe na dug put patnje, kao bolesnik koji otkazuje savjet ljekara i počinje sam da izučava medicinu. Jer ako je on bolestan, može umrijeti od bolijesti prije nego sam izuči medicinsku mudrost.
     
Takav je put patnje upoređujući ga sa putem Kabale. Taj ko ne vjeruje mudrosti koju Kabala savjetuje da uzme, može pokušati da postigne tu mudrost sam. On će svejedno doći do tog istog zaključka da su i svi kabalisti sami prošli sve te patnje u vrijeme kada su bili u iskustvu, mnogostruko se ubrzava proces, dozvoljavajući osjetiti zlo i udaljiti se od njega s pomoću dobre okoline, koja ga podstiče ka pojavi pravilnih misli i akcija.
     
Pojavljuje se pitanje: "Ako ja od početka izaberem pravilno okruženje, pravilne knjige, ne potkradam li ja sebe pri tome - može biti, ja sam dužan proći i loša stanja, vidjeti sve, što se u njima nalazi, jer je rečeno da sam sve svoje reshimot ja dužan proći?"
     
Zapravo čovjek prolazi sve svoje reshimot, no prolazili ih on u svjetlosti ili tami - samo je u tome sva razlika. U našem svijetu može se dati takvo upoređenje: to je slično razlici između letenja avionom i putovanje vozom.
     
Čovjek može upasti u depresiju, u stanje bezpomoćnosti ili neku drugu bolest i nalaziti se u njima dugo vremena, ne imajući snage izaći iz toga. I odjednom pored njega je doktor ili neki čovjek, koji za nekoliko minuta ubijedi njega, pomogne mu i izvlači njega iz tog stanja.
     
To ne znači da on dalje neće osjećati loše stanje - on će ga proći, no u višem svijetlu. Čovjek će jednako proći kroz sva osjećanja, no proći će brzo, svjesno. To liči stanju kada čovjek nesvjesno strada i odjednom dobije neku informaciju, neku metodu, koja mu otkriva razlog njegovog stradanja i on razumije kako da izađe iz tog stradanja, kako da  ih istražuje.
     
U tom slučaju čovjek ne samo da se nalazi na tim nivoima postizanja (nultom, prvom, drugom), no i počinje njih unutra osjećati. I tada samo prolaz tih stanja se ubrzava: ona se realizuju u čovjeku, dovode ga ka brzom razumijevanju toga, što se dešava sa njim i kako treba dejstvovati. U svakom od nas ima takvo stanje, i ona su savršeno različita. 
     
Kako da to uradimo, da bi naša stanja bila brza i efektivna? Jedino, što smo mi dužni raditi - to je maksimalno, ne gledajući ni na što, iskoristiti savjete i iskustva kabalista. Mi pri tom ništa ne gubimo. Ne mislite da će te vi preskočiti neko osjećanje. Vi ih ne preskačete - vi ćete osjetiti, no vidjećete ih u ljepšem svijetlu, usmjereno unutar, i zato ih vi prolazite brzo i svjesno. Bilo koji drugi razvitak biće sporiji - za račun egoizma koji će stajati kao magarac na putu koji se ne pomjera sa mjesta, dok ne dobije dvjesta udaraca, uradi sledeći korak i ponovo stane dok ne primi još dvjesta udaraca.
     
Ali ovako stajati i primiti dvjesta udaraca nije obavezno. Moguće je shvatiti uzročno - posledičnu vezu, silu, forsirano preći iz jednog stanja u drugo ne pod uticajem tih udarca, no pod uticajem svjetlosti, pod uticajem kontrasta između mene i svjetlosti. Rezultat će biti isti - ja sam svejedno dužan osjetiti tih dvjesta udaraca, no u jednom momentu ću ih shvatiti. I zato se oni neće osjećati kao stradanje - obrnuto, svjesnost će izazvati radost.
     
A inače prelazak sa nivoa na nivo obavezan je ostvariti se po zakonu negacije negacije: ja sam obavezan u potpunosti se ubijediti u to da je moje sadašnje stanje poročno i samo tada mogu izaći iz njega u sledeće stanje.
     
Zato je, to što nam daje grupa - to je svjesnost zla, svjesnost toga da u tom stanju, u kojem se ti nalaziš, ne treba tebe ostaviti, jer ti si bolestan: pod mikroskopom si već vidio koliko u tebi ima svakakvih virusa. Ako ti sada već ne počinješ ispravljati i liječiti sebe, tebi će se desiti užasne stvari. Takav utisak sam ja dužan primiti od grupe. Sve ostalo unutar mene je već pripremljeno za to, da bi ishod toga bio, ja se krećem dalje.
     
Na taj način, sve zavisi od okružavajućeg drištva, koje ispunjava ulogu mikroskopa, indikatora, pokazatelja.

                      
Pratiti većinu

Uvijek, gdje se javljaju neslagamja među individuom i većinom, mi smo obavezni donijeti riješenje u saglasnosti sa željama većine. Tako nam ukazuju kabalisti. No taj zakon vraća čovječanstvo nazad: jer je većina uvijek nerazvijena, a razvijeni su uvijek malobrojna manjina.
     
Međitim, ukoliko nam je priroda oprijedijelila da živimo u društvu, mi smo obavezni poštovati sve zakone društva, inače priroda će naplatiti od nas, nezavisno od toga, razumijemo li smisao  njenih zakona ili ne. Zato zakon, treba "pratiti većinu" - je jedan od prirodnih zakona prirode. Priroda, gradi nas, unijela je u nas taj zakon i razumijevanje, da se njegovo poštovanje javlja optimalnim za naš razvitak i zato smo mi obavezni poštovati njega sa svom opreznošću, potpuno ne uzimajući u obzir svoje predstavljanje o njegovoj pravilnosti.
     
Mi se nalazimo u takvom stanju, da ne možemo ocijeniti opšte zakone prirode, cijeloga univerzuma - nama to predstavljaju učeni - kabalisti, koji su postigli njega. Ako mi primamo na sebe taj zakon, mi kao da vidimo kroz mikroskop unutar univerzuma i postupamo pravilno. Kao da ja stojim na glavi giganta, vidim daleko i izlazim iz toga, postupam. 
    
Smisao ovoga zakona je u tome, da bi razvilo saznanje: 

     - ljubav za sebe kao zlo; 
     - ljubav ka drugome kao dobro;
  
Zato što je to jedinstavan način dostići ljubav k Stvoritelju.
      
No, nema nikakvog prava u većini promijeniti mišljenje individue u njen odnos sa Stvoriteljem i svako je slobodan postupati, kako smatra da je pravilno. U tome se i zaključuje sloboda ličnosti. To jeste odnos čovjeka sa Stvoriteljem reguliše se samim čovjekom, istovremeno  kako se ostali zakoni ponašanja regulišu se pravilom "pratiti većinu"

     
Pitanje: Kakva je dužna biti kabalistička grupa u odnosu na grupu u kojoj se želi smršati?
    
Ista, kao i grupa onih koji žele da smršaju.
     
Ja dolazim u grupu, dužan sam biti impresioniran od toga da je moja prirodna egoistična želja štetna za mene: ona šteti mom zdravlju, dovodi me do smrti. To što se javlja i u grupama za mršavljenje, na primjer.
     
Zašto je to nepravilno u odnosu na nas? Jer i tamo postoji rad na saznanju o važnosti grupe: ako ja ne uvažavam ljude, koji se nalaze u grupi, ili predavače, ja ne mogu biti impresioniran od njih. Ne mogu biti impresioniran - to znači kao da ja nikuda ne idem. U tom slučaju oni, može biti, ispunjavaju ulogu mikroskopa koji uvećava, kažem, dva puta, a meni je potrebno uvećanje dva miliona puta. Tada ja ne dobijam od njih to što je meni potrebno.
     
Kada ja mogu primiti takvo uvećanje pod mikroskopom, koje će zaustaviti mene da dejstvujem? Kada će mišljenje grupe za mene biti dva miliona puta važnije od mog ličnog mišljenja. To znači, da mi prijatelji uvećavaju sliku dva miliona pita u odnosu na sliku, koju ja vidim i tada već neću imati nikakve mogućnosti pobjeći og toga.
     
Znači, moj rad sastoji se u tome da veličam grupu, da bi se učvrstio u grupi sa ciljem primiti od nje uticaj na sebe. Taj mikroskop je jedino važan. Sama grupa nije obavezna da se nalazi u duhovnom, ali je dužna nacrtati meni nekakvu duhovnu sliku - ona je samo dužna meni ukazati na zlo mojeg sadašnjeg stanja i na veličinu Stvoritelja, koju mi predstavljamo sebi, kao svojstvo davanja.
     
Moj utisak od grupe, kvalitet mikroskopa, koji oni mene daju - da vidim svoj egoizam kao zlo i cilj stvorenja kao dobro - zavisi i od grupe i od mene, od veze među nama.
     
Baal HaSulam piše: "pratiti većinu". Znači da sam ja obavezan sagraditi oko sebe takvo većinu, koje bi bila najbolja i otići u nju. I to, kako on govori, na javlja se protivprirodno, jer, želio ja to ili ne, ja se nalazim pod dejstvom zakona, koji postoji u čovjekovoj zajednici. 

  
Pitanje: Što se javlja kao mikroskop - Ohr Makif ili grupa?

Mikroskop je mišljenje grupe u odnosu na moje mišljenje. 


Pitanje: Na koji način je grupa dužna dati meni svjesnost zla: kaznom, kritikom ili time što mi govori samo o važnosti cilja? Što se ukazuje kao metoda predaje da ja shvatim zlo moga stanja?
   
Metoda pomoću koje ja osjećam svoje stanje kao štetno, mora biti pozitivna. Grupa nije dužna da sjedi i plače o tome, u kakvom lošem stanju se ona nalazi. Obrnuto, ona je dužna veseliti se, ona je dužna biti radostna od toga što se otkriva bolest i da je nađen lijek za prelazak u sledeće, zdravo stanje.
     
Treba uvijek gledati pozitivno, zato što negativno ne daje snagu kretati se (negativno izaziva samo depresiju). Treba uvijek otkriti svoje buduće stanje u svjetlosti - ne udarima straga, već privlačenjem k cilju, k Stvoritelju.

     
Pitanje: Može li se pomoću zavisti, strasti, počasti dovesti čovjek ka tome da počne brže da se podiže i bez patnji?
     
To su jednostavno razne stvari, razna kretanja unutar čovjeka.
     
Unutar čovjeka postoje životinjske želje, društvene želje, sve do stremljenja ka duhovnom. Mi razmatramo sve te želje samo u odnosu na grupu - koliko one mogu biti koristne ili štetne. Zato se one diferenciraju ne po njihovim silama i ne po tome kako ih čovjek koristi, a samo po njihovoj koristi ili, obrnuto, štetnosti za grupu. Može da bude vrlo mala želja, neki životni užitak, no ona grupi ne šteti - i  obrnuto, želja ka slavi, ka počasti, takođe u maloj mjeri može da šteti. Zato se problemi mjere (upoređuju) samo u odnosu na grupu.

     
Pitanje: Kako sam ja konkretno dužan veličati grupu - to je ptrebno da bude akcijama ili mislima?
  
Konkretno veličanje grupe potrebno je da se pojavi u unutrašnjoj pripremi ka primanju od nje njenih ideala. To je sve. Ništa tu drugo nema.

     
Pitanje: A spolja, kako se to pokazuje?

Spolja se to pokazuje u tome što ti počinješ gledati na prijatelja, očekuješ što će on tebi reći, i "gutaš" to kao svoje, da kao rezultat toga, ništa tvoje u tebi ne bi govorilo. To se naziva povjerenje, to se naziva "arvut" (jemstvo), u tome je - sve.
     
U društvu djeluje zakon: "manjina se podčinjava većini"
     
Ali na kakvoj osnovi je većina uzela na sebe pravo da pritiska slobodu ličnosti i lišava je najdragocenijeg što ima u njenom životu - njene slobode? Jer na prvi pogled, tu nema ništa, sem nasilja?
     
Pošto nas je priroda obavezala da živimo u društvu (svakog od nas, ma kakav individualista bio), to se samo po sebi razumije, što je na svakom članu društva obaveza da mu služi, brinuti se o njegovom postojanje i sposobnosti njegovog napretka.
     
A to se ne može osjetiti inače, samo tako ispunjavanjem zakona potčinivši se tom zakonu, koji se u datom društvu primjenjuje.
     
No savršeno je jasno što u svim tim slučajevima, kada nisu pogođeni interesi materijalnog života društva, nema nikakvog  prava i opravdanja u društvo ograničavati i kršiti u bilo kojem stepenu i formi slobodu individue. I taj, ko radi to - prestupnici, daju prednost sili nad pravednošću. Pošto u datom slučaju priroda ne obavezuje ličnost potčiniti se željama većine.
     
Kako su već jasni okviri koji se pokazuju, gdje se ličnost potčinjava društvu, a gdje se ona njemu ne potčinjava? O tome Baal HaSulam govori u sledećem odeljku. On govori da u duhovnom život dejstvuje zakon "većina slijedi ličnost", to jest, ako smo u okviru našeg svijeta mi sve dužni potćiniti se društvu, masi, to u duhovnom svijetu, obrnuto, dužni smo se potčiniti ličnosti.
     
To izlazi iz opšteg zakona kelim i orot. U svijetu Beskonačnosti i u našem svijetu postoje jedni te isti zakoni: čovjek se razvija saglasno svojim egoističnim željama, saglasno punjenju. A na svima nivoima duhovnih stepenica dejstvuje obrnuti zakon - na saglasno želji, a obrnuto, saglasno ekranu.
     
Zato postoji razlika u tome, kako se javlja razvijanje:

  - ili se kretanje naprijed javlja saglasno zakonu postojanja u našem svijetu i u svijetu Beskonačnosti: pod uticajem proste svjetlosti, bez ograničenja kelim, saglasno opštem egoizmu društva; 
    - Ili se razvijanje javlja tačno po liniji, gdje postoji ekran, želja za užitkom, punjenje i sve je jasno regulisano; u tom slučaju već komanduje ličnost, to jeste taj ko posjeduje ekran, a većina, ukoliko se nalazi u neispravljenim kelim, dužna je djelovati saglasno indikaciji te ličnosti, koja se već nalazi u Kelim de Jashar (direktni kelim) i tada ta ličnost može pomoći njima da se isprave i napune.



Нема коментара:

Постави коментар