петак, 20. фебруар 2015.

BIT NAUKE KABALE - SLOBODA VOLJE 2



Sloboda volje - Lekcija 2

Četiri faktora

U svakom stvorenju postoje četiri opredeljujuća faktora.
     
Stvorenje je karakteristično po četiri parametra. Bilo koje njegovo stanja - sadašnje, prošlo, buduće, bilo koji dio, bilo koje svojstvo - izlazi iz tih parametara i karakterizuje se njima.

1. Osnova (temelj) - osnovni materijal danog  stvaranja, iz kojeg je ono nastalo.

Ta nepromjenljivost, je osnovno svojstvo stvaranja, poredak njegovog razvitka. Naprimjer, truljenje zrna pšenice u zemlji izaziva pojavljivanje nove klice pšenice isti tip - tačno to što je bilo i ranije. Slijedi da se ta svojstva (osnovna) ne mijenjaju. Zrno truli - spoljna forma upotpunosti isčezava, slično tome, kao kod našeg tijela koje še razlaže u zemlji, no osnova ostaje. 
     
Osnova - to je nešto duhovno, neka sila, koja ostaje poslije toga, kda spoljašnja forma nestane. Ona daje novi bijeg (novi život), sličan tome, kao kada naša duša primorava novo tiljelo da se rodi, da bi se obukla u njemu.

Što to znači - "naša duša primorava novo tijelo da se rodi, da bi se obukla u njemu"?

To znači, da taj informacioni dio, koji ostaje poslije toga, kada je tijelo u potpunosti istrunilo - isto tako, kako taj informacioni dio, koji ostaje poslije punog raspadanja zrna u zemlji - to je duhovna informacija, nemajući okolo sebe nikakviu materijalmu oblogu - prinuđena je ponovo izroditi, oko sebe, neku spoljašnj oblogu. 

To je ili reshimot (zapis, sjećanje, duhovni gen), koji je prinuđen raditi s Višom Svjetlošcu i stvoriti kli, ili duša (takođe reshimot), koja se nije realizovala i može se realizovati, samo ako bude obučena u tijelo. Nalazeći se u tijelo (u spoljnim svojstvima), ona postepeno realizuje sebe prelaskom iz "Lo - Lishma", iz egoističnih želja, u altruističke (kao zrno, koje je izgubilo svoju spoljašnju oblogu, i sada dobija novu). Ta nova obloga po svojoj biti biće takva, kao i prethodna, no u njoj će proizaći svamoguća modificiranja. 

Upravo ta spoljašnja modifikacija u postojanom unutrašnjem informacionom dijelu nas interesuje. Untrašnja se informacija ne mijenja, zato na njoj nema rada. Znam li ja što o njoj ili ne - meni to nije važno. Ja sam dužan više znati, kako ja mogu izmijeniti spoljašnju formu: što uraditi, da bi zrno postalo bolje, kvalitetnije, da bi u svakoj stabljici bilo više zrna. Što uraditi, da bi se čovjek (on svejedno rodiće se čovjekom) rodio mnogo duhovaniji, mnogo jačim, zdravijim i tako dalje - to je to što je meni neophodno znati.


Zato prvi informacioni podaci (osnova) - nisu najvažniji, iako su oni osnovni, oni govore o tome, šta će se roditi no i ne  o bidućem kvalitetetu objekta.

2. Neizmijenjena svojstva osnove

Osnova (zrno u datom slučaju) nikada ne prima formu drugih hljebnih žitarica, naprimjer, ovsa, no samo prethodnu formu, koju je izgubila, to jeste formu pšenice. Moguće su određene izmjene u količini u kvalitetu novog izdanka (mladice), koje zavise od  prirodne okolne - od tla,đubriva i sunca, međutim osnova forme je uvijek pšenica, tj prethodna  suština, ne trpi nikakve promjene. 

Zato od osnovnih svojstava mene ništa ne brine. Čovjek mora da dijeli i izdvoji tačno, što je u njegovoj moći da promijeni sa kvalitativnog aspekta. 

Pitanje:  Što je to reshimo? To je osnova ili nepromijenjena svojstva?

Reshimo - to je osnova sa neizmijenjenim svojstvima. Ako mi govorimo o čovjeku, u nama je stavljeno praktično sve: ko sam ja, sa kakvim sam se svojstvima rodio, sav moj put, konačno svojstvo, tj. konačni oblik, koji sam ja dužan imati u Gmar Tikkun - sve je to stavljeno, sve već postoji. Samo, što zavisi od mene - od  forme koju ću ja koristiti u vrijeme svog razvoja, koliko će one biti željeni od strane mene. Radi se o tome, da mi nepravilno tumačimo naš put. Kako ga mi ocjenjujemo njega? Po brzini, kojom dolazimo do cilja - brzo ili polako. No ne radi se o brzini, već o tome, da sami imamo želju primiti sljedeću, bližu Stvoritelju formu. 
     
Ako ja sam učestvujem u osaznanju svoga sadašnjeg pogleda, razumijem da je on loš u odnosu na Stvoritelja, ja počinjem shvatati i to, kakva je forma Stvoritelja po sravnjenju sa mojom, saznajam, da bi ja htio tu formu primiti, uprkos svojem sadašnjem obliku.
     
Pri tom ja sprovodim unutrašnji istraživaćki rad - takav, da u meni počinju da se otkrivaju podaci o najdubljim slojevima stvorenja, ja počinjem razumijevati zamisao Stvoritelja: "mi maaseha ikarnuha" ("iz Tvojih dejstava ja poznajem  Tebe"), ja počinjem razumijevati Njegove misli - zašto Je On uradio tako -  i  ja počinjem lićiti na Njega.
     
Proizilazi, ne samo ubrzanje puta: na kraju ja stičem savršeno novi, nesvojetveno stvaranju znanja, ustremljenja, duboko osjećanje, koje se nalazi u Stvoritelju, kojih u stvorenju uopšte ne može biti.
    
Zato rad na svom putu, na svojem ustremljenju ka cilju, javlja se ne samo cilj za sebe - doći do kraja ili donekle brže ići, već je to "birurim"- razjašnjenje, analiza svih stanja kli u odnosu na svjetlost, iz kojih se rađa razumijevanje Stvoritelja. Zato naši reshimot određuje apsolutno sve, i sve podatke, koje se nalaze u stvorenju, meni potrebne. 
     
Postoji Ohr (svjetlost) sa svim svojim svojstvima, ima kli (posuda, želja) sa svim svojim svojstvima - tu nema šta da otkrivam. To je sve sakriveno od mene, zato što "trenje" između svjetlosti i kli ja krešem savršeno nove iskre, stvaram sasvim drugi kelim. 
     
Kelim se naziva "otiot" (slova). Ona se pojavljuju sa zajedničkim uticajima, slično iskrama nastale pri sudaru dva tvrda predmeta. Te iskre se i javljaju novim kelimom, I tada kada se one sakupe zajedno postaju partzufom (duhovnim objektom), koji dobija stvorenje pri izjednačavanju sa Stvoriteljem.
     
To nije početni kli - želja za užitkom - i nije to svjetlost, koja ga je napunila. To je kao potpuno nova kreacija, koje stvorenje "nivra" gradi iz sebe, t.j. gradi svojim naporom, svojom analizom, osjećanjima uzajamnog dejstva među svjetlošcu i kli.
     
Mi izučavamo ta četiri faktora, zato što je potrebno od njih izabrati to, što je za nas važno. I u principu, nama nisu važna početna svojstva svjetlosti i početna svojstva kli. Nama je važan upravo prelaz među njima, zato što na taj naćin mi proničemo u samo stvorenje (kako je Stvoritelj iz svjetlosti stvorio crnu tačku), mi proničemo u Njegovu zamisao.

Pitanje: U čemu je razlika osnove od nepromenljivog svojstva?

Osnova - to je bit "maut". 
Bit - to nije prosto zrno pšenice ili ovsa, ili druge žitarice. Neophodno je još objasniti, što znače - nepromijenjena svojstva"
     
Tako, imamo "nivra"- tvorevina, i imamo "reshimo"- zapis, sjećanje. Razlika među njima je vrlo velika. Reshimot svo vrijeme se mijenja, nivra ostaje stalnom. Nivra - to je dio "racon lekabel" (želja primiti užitak) od Adama Harishona  (Prvog Čovjeka), od opšte duše, koja je nepromenljiva i koja je dužna proći sve te promjene stepenima reshimot. Reshimot se mijenja, a taj dio je postojan.
     
Ja se javljam nekim djelićem Adama Harišon. Taj djelić u meni je nepromenljiv, on se premješta po određenim stupnjevima razvitka, koji su takođe nepromjenljivi. Moj djelić iz Adama Harishon naziva se osnovom - "maca". Reshimot, koji se nalazi u meni, kao spirala DNK, koja je takođe nepromenljiva, i ja sam obavezan sve njih proći.
     
Jedino, što je ovdje važno - kako ću ih ja proći. Sam ja hoću proći - proći ću s zadovoljstvom, s užitkom, zato što pri tome ja dajem zadovoljstvo Stvoritelju. To su moji parametri koji se mijenjaju. No moja iskonska želja (odkuda sam ja) i sav moj put sam po sebi - oni su nepromjenljivi. To jeste ja mijenjam svoj odnos prema putu. U našem svijetu to je slično rađanju zrna sa najboljim kvalitetom. Na primjeru zrna to, može biti, ne tako razimljivo, no na primjeru duše - razumljivo.

Pitanje: Mi govorimo o stalnoj smjeni stanja. Kako možemo tada govoriti o korijenu duše?

Ti ne odvajaš bit i reshimot od toga, na koji način ta bit i reshimot stoje u odnosu sa Stvoriteljem. Mi prihvatamo odnos, a ne bit i ne naš osnovni prvobitni kvalitet. Mi ne govorimo o čovjeku - što o njemu govoriti. Mi govorimo o tvorevini, o tome, što je u njoj posebno.
   
3. Svojstva koja  se mijenjaju pod uticajem spoljašnjih sila.

Pod uticajem spoljašnjih faktora kvalitetno se mijenja obloga biti: zrno ostaje zrnom, no njegova spoljašnja forma se mijenja i zavisi od okružujuće sredine. Dopunski spoljašnji faktori prisajedinjavaju se k suštini i zajedno sa njom daju novi kvalitet za račun uticaja spoljašnje sredine. To može biti sunce, zemlja, đubrivo, vlaga, kiša - u odnosu na zrno. Ili društvo, grupa, knjige, učitelj - u odnosu na čovjeka.
     
Rijeć ide o tome, kojim načinom možemo bilo što izmijeniti. Ništa ne treba mijenjati ni u prvobitnim, iskonskim željama (mojem korijenu, mojem djeliću u Adamu Harishonu), ni u putu, koji sam ja obavezan proći od mojeg sadašnjeg stanja do konaćnog stanja: sve nivoe, po kojima se duša spustila odozgo - dole. Govori se ne o tome, kako sam ja dužan podići nju po tačno istoj "stazici" odozdo - gore, već o mojem kvalitetnom odnosu k tome, kako se ja razvijam.
     
Pod uticajem društva, knjige, učitelja moj put može biti izvršen s velikom svješnošću, s velikim razumijevanjem, žudnjom, željom. Zahvaljujući tome ja privlaćim najkvalitetnije forme. 
     
I tako je na svakom nivou. Tada se pojavljuje drugo pitanje: može li se podići sa nivoa na nivo u "nekvalitetnom" vidu? Ili je postgnut kvalitet na 50% ili na 80%? Ili sam  ja obavezan ostajati na svaki nivo do tada, dok kvalitetno ne dovedem sebe u odnosu na knjigu, učitelja, grupu do punog, maksimalnog iskorišćavanja njih, i samo se tada podići? Dužan li sam ja dostići 100% kvaliteta na nižem nivou, da bi se podigao na višem? 
     
Nije stvar u tome, kakvu formu ja mogu uzeti: kvalitetnu ili ne sasvim - ja uvijek primam kvalitetnu. A u čemu je onda stvar? U tome, pri kakvim - velikim ili malim - naporom ja dolazim do kvalitetne forme, do koje ću ja doći htio ili ne. 
    
Znači, taj factor - vrijeme? Ili moj sopstveni napor uprkos bilo kakvim unutrašnjim svojstvima (na primjer lijenost), ili smetnje, koje Stvoritelj stvara meni, da bi ja uložio napor? Čemu sam ja zapravo dužan uložiti napor, da bi odredio taj kvalitet? Sloboda volje je u tome, da se temeljno proanalizira, gdje sam ja dužan tačno usmjeriti svoj napor, da bi podigao kvalitet. Ako trebam dovesti sebe "do pune kondicije" - dovešću. 
     
Pitanje je u tome, da bi maksimalno efektivno iskoristio podatke spoljne okoline, privukao ih k sebi uprkos egoizmu, lenjosti i slično, da bi maksimalno izabrao,  upijao od njih svih, što trebam  (kako piše Baal Sulam - sunce, vlagu, đubrivo i tako dalje), da maksimalno učestvovao u njenom kvalitativnom razvitku.
     
Na koji način se to radi? To se dostižes zahvaljujući četvrtom faktoru (treći faktor,  je vezan sa četvrtim).

4. Promjene spoljašnjih sila. 

Čovjeku je neophodno okruženje, koje se razvija i stalno utiče na njegov razvitak. A čovjek, se razvija, utiče na okolinu, pobuđuje njegov rast, da, zauzvrat, opet podiže čovjeka. Na taj način čovjek i njegova sredina rastu paralelno. Treba obratiti pažnju ne samo na svoj rast i uticaj okoline, no i pozabaviti se time, da bi okolina stalno rasla, zato što se ja od nje hranim i zahvaljujući njoj ja svaki put zidam iz sebe novu kvalitetnu formu.
     
Sa te četiri faktora opredeljuje se stanje svakoga stvorenja. Pa čak ako čovjek i dan provede u istraživanjima, sve jedno ništa ne može promijeniti ili dodati tome, što je njemu  odobreno sa ta četiri faktora.
     
I bez obzira koliko smo aktivni, šta god mislili, što god mi radili, što god dobijali - sve se svodi samo u okviru ta četiri faktora. I bilo koje dodavanje, koje samo mi možemo naći, biće samo količina, koju ćemo odrediti sa višim ili manjim stepenom razuma, dok kvalitetno apsolutno ovdje nema ničega  da se doda. Jer ti faktori prisilno određuju naš karakter, formu mišljenja i zaključke.
     
I tako:
1. Svoju bit ćovjek ne može izmijeniti; 
2. Zakoni, po kojemu se mijenja njegova bit (to jeste hronologija reshimot), čovjek ne može promijeniti;   
3. Zakoni izmjene svojih unutrašnjih svojstava u zavisnosti od spoljašnjih uticaja čovjek ne može izmijeniti (sredina djeluje na njega na određeni način, i sam on ne može izmijeniti svoju povezanost sa sredinom).
4. Okolinu, od koje on u potpunosti zavisi, čovjek može promijeniti. 
     
To se može shvatiti tako: mi smo stvoreni s određenim reshimo, unutar njega nalaze se svi ostali reshimot, koje smo mi dužni realizovati do našeg Gmar Tikuna (Punog Ispravljanja). Ni sam moj rešimo, ni želje, na koje se odnose na njega, ni sve ostale rešimot ja ne mogu izmijeniti. Ja se nalazim u čvrstoj vezi sa ostalim dušama. One utiču na mene, ja nekom načinom utičem na njih. Ta veza među svima nama, ili data veza u našem svijetu između čovjeka i spoljnim okolnostima, čovjek je ne može promijeniti. Bude li sunca, vjetra, kiše ili grada - zrno na to ne može uticati. A čovjek ne može izmijeniti odnos sebe i okoline - on se nalazi unutar nje. On može izmijeniti samo to, da on izabere kako će doživjeti sredinu oko sebe.
     
Ako čovjek može u sadašnjosti uticati na okružujuću sredinu, on time opredeljuje svoje buduće stanje.
     
Sadašnje čovjek nikada ne opredeljuje, samo buduće. Na taj naćin, nikada ne treba misliti o tome, šta će se sa mnom desiti, zato što je to već zadano, to se već realizuje - znači, ja sam uvijek dužan misliti o sledećem trenutku. 
     
Jedino, na šta može uticati okružujuća sredina - to  je na količinu i kvalitet, to jeste na tempo i kvalitet toga puta, koji prolazi čovjek: prolazi li ga on u strahu, u patnji, s bolom, u hiljadugodišnjim krvavim ratovima, ili on prolazi njega spokojno, komforno, ukoliko sam strijemi ka cilju. Ovdje treba shvatiti, da se ne radi o tome, da bi prošao put spokojno, komforno, a ne u patnji. Pod mirom se ima u vidu mir, koji je u Stvoritelju, a pod komforom ima se u vidu svojstvo davanja, koje je u svjetlosti,
     
Zato kabalisti pozivaju da se otvaraju centri za izučavanje, objašnjenje tih zakona,  da bi formirali grupe - neophodno okruženje za one koji žele dostići Cilj stvaranja. Jedino mjesto ulaganja napora  čovjeka -  to je grupa i njegova veza sa njom. Tu  takođe ima ograničenje, zato što se kabalistička grupa razvija po svojem principiu i po svojim zakonima, po svojim reshimot. I mijenjati treba ne toliko samu grupu, koliko svoj odnos k njoj i to, što ti upijaš od nje - to je u moći čovjeka. 
     
Pitanje: Ako je jedina mogućnost podizanje čovjeka -promjena okružujuće sredine oko sebe...

Ne promjena okružujuće sredine oko sebe, no promjena svog odnosa sa okružujućom sredinom. To je tačno.

Produžetak pitanja: Ako u grupi ne ulažu svi dovoljno napora? 

O tome Baal Sulam jednostavno kaže: "Taj, ko ne investira u društvo, taj šteti društvu". On govori, da lopova odmah treba izolovati od društva - mi razumijemo, da je on štetan, a ako čovjek ništa ne daje društvu - mi ne razumijemo, da je on štetan. A radi se o tome, da ti ne daješ društvu, ne učestvuješ u njegovom radu - to je sama krađa.
     
U kabalističkoj grupi ne treba da to bude tako. Pasivan čovjek u grupi - to je čovjek, koji donosi grupi štetu. Ili stoprocentno učešće (stoprocentno - u odnosu, jer se mi svi nalazimo u nekom procesu, pa je to učešće potrebno biti maksimalno, koliko je čovjek sposoban), ili nije potrebno da je u grupi. Idealno - samo tako.
     
Grupa može da prihvati jedno vrijeme prisutstvo čovjeka, ako on još nije sve razumio i nalazi se u njoj kao učenik - u tom slučaju on nije štetan. On pokušava da nauči, samo još ne vidi i ne razumije. No ako on već vidi, razumije u ne uključuje se u grupu, to njemu nema mjesta u njoj, jer on šteti svima. To je balast, i ne samo ballast - već neko ko vuče sve dolje, i ne daje da se prođe machsom. To je stvarno tačno. Pasivnih ne treba da dude, negativnih - tim više, samo pozitivni.

Pitanje: Gdje je ovdje sloboda izbora?

Ovdje slobode izbora nema. Ako sam sa ja rodio čovjekom, koji još strijemi ka novcu, ja ću se naći među biznismenima, ako k vlasti  - među političarima. To ja ne opredeljujem.

Zato ljudi, koji se nalaze na prethodnim nivoima razvitka, ni u kojem slučaju ih ne treba uvlačiti u grupu, pošto to dovodi do problema, kada se među ljudima koji dolaze pokažu oni, koji hoće vlast, slavu, hoće da budu veliki rukovodioci... To je još prethodni reshimot, daleko od neophodnih. Sa njima jednostavno ne treba raditi.
    
Naravno, čovjek uvijek traži sredinu, u kojoj on može sebe da realizuje - to dolazi instiktivno. To je kao naelektrisanje u električnom polju nalazi tačku ravnoteže ili željezo u magnetnom polju - sve teži ka svojoj ravnoteži, ka sličnosti. Jedinstveni zakon, koji postoji u cijeloj prirodi - to je zakon sličnosti. Tako i mi strijemimo ka tom mjestu, kojemu smo mi maksimalno slični. Ta naša unutrašnja egoistična želja nalazi to mjesto, gdje ona može biti maksimalno njegovana, maksimalno napunjena. Tako nas egoizam polako i vodi.

Pitanje: Ako se čovjek nalazi u grupi, koja nekako bi da strijemi ka duhovnom, no ona stvarno strijemi ka nečemu drugome?

Ljudi se još nalaze na nekoj prethodnoj etapi - oni se ne kreću naprijed, njima je dovoljno biti u nekakvoj blizini sa kabalom, nečemu duhovnom, no u njima nema još unutrašnjeg napora, potrebe za podizanjem. To jeste oni ne osjećaju poimanje zla ili osjećaju, no ne u dovoljnom stepenu, da bi ga počeli ispravljati, ili ne osjećaju patnju od toga, što se nalaze u takvom stanju.

Patnja postoji uvijek. Važno je da čovjek da prednost: patnji od ljubavi ili drugim patnjama? To jeste da li je on spreman patiti za to, da bi dostigao cilj? Recimo, ja se nalazim u takvoj grupi, u kojoj još nema jasnog cilja pred njom. Gledajući na njene članove, ja mogu vidjeti, sa kime ću ja biti sjutra. Ja neću biti niko drugi, ja ću biti tačno takvim, kakvi su oni. Danas ja još nijesam takav, danas je meni još data mogućnost vidjeti sebe i njih sa strane i ocijeniti: "hoću li ja biti takav, kao oni?" Sjutra ja već neću imati takav izbor.
     
Sjutra ja dobijam od njih ocjenu važnosti cilja, važnosti njihovih stanja i sažem se sa njima. Oni meni objašnjavaju, da je spokojstvo važno, da je potrebno raditi na sebi, o porodici, o karijeri, da je bolje živjeti malo sjevernije od Izraela i naći se u više mirnije društvo, nego, ovdje (teror i drugo), da je komfornije u Kanadi ili Rusiji, itd. Oni mi objašnjavaju bilo šta: glavno je, da ću ja uzeti sve njihove misli, i one će postaju moje. Ja se nikada od toga neću odvojiti. 
     
Ti možeš pitati: "Ali reshimo - to u meni postoji?" Postoji, no taj reshimo prima takvu spoljnu oblogu, kao što je kod njih. To je slično tome, kao ako bi zrno koje se nalazi u zemlji ostalo bez vlage, i sunca, i đubriva - šta će to iz njega iznići, no sigurno nije to, što je trebalo biti, to jeste ono postoji u nekom obliku, no cij ne dostiže. 
     
Nema nikakvog drugoga puta, sem stalnog rada na poboljšanju spoljne sredine oko sebe, jer sjutra ćeš ti biti takav, kakva je sredina. To generalno, zavisi ne od grupe, no od toga, na koji naćin ti možeš biti impresioniran njome - ako se ona podiže. No grupa je dužna učiniti nešto, ona je dužna da se kreće naprijed, i već tada mjera tvoje impresioniranosti, je mjera toga, što ti od nje uzimaš, zavisi od tebe. Međutim ta zavisnost izražava se ne u tome, kako uzeti za sebe, već u tome,  koliko ti ulažeš u grupu, - u toj mjeri ona na tebe i utiče.
     
Tako proizilazi, ako se grupa kreće naprijed, to znaći, u njoj ima pozitivnog potencijala. Koliko ti možeš upiti u sebe tog pozitivnog potencijala, zavisi od toga, koliko ti učestvuješ u tim kretanjima. No ako se grupa praktično ne kreće ili umjesto ispravljanja sebe ona ima druge prioritete, to se tada nema o čemu govoriti. 
    
Postoje, sa žaljenjem, grupe, koje su primile sasvim drugi cilj: jednostavno dobro se osjećam. Na primjer: ja hoću da osjećam, da sam pametniji svakim danom. Taj cilj može biti dobar za egoizam, no on nije duhovni. 
     
Duhovni cilj - to je ispravljanje u sličnosti  sa Stvoriteljem, ispravljanje na davanje: ja hoću da osjećam sebe svaki dan, svaki momenat više davajućim. To je pravilno tumačenje duhovnog. Netačno je, kada se govori, da grupa može mirno da se nalazi, u tom stanju, u kakvom se ona nalazi. 
     
Iz tog pasusa Baal Sulama očigledno je, da ne može biti nikakvog drugog sredstva za rast, sem okruženja, grupe, koja je usmjerena ka ispravljanju. U toj mjeri, u kojoj su svi ostali, koji me okružuju, osjećaju sebe isprljanim, nepravilnim, nalazeći se u procesu svjesnosti zla - u toj mjeri, u kojoj grupa želi da se ispravi - u toj mjeri ja mogu od nje dobiti takođe stremljenje ka ispravljanju.

Ako oni žele "lebdjeti u oblacima", boraviti u iluziji letenja, u meditaciji - to takođe sjutra hoću i ja, ja ću sebe sa time umiriti u tom slučaju treba pobjeći od te grupe.
     
Ti si dužan tražiti grupu, koja ti obezbeđuje bolje sjutra, takvu, kakvu ti želiš da je vidiš. To se radi veoma jednostavno. Ja gledam na one , na koje želim da ličim:  o, oni su tako učeni, takvi specijalisti, tako pametni! Ako ja hoće da budem kao oni, moram ući u njihovo društvo. Ako ja hoću, kao umjetnik ili slikar - ja ću ući u društvo umjetnika i slikara. Ne možeš ništa, tako je ustrojstvo i u našem svijetu..
     
U duhovnom svijetu je to još više izraženo. Jer u našem svijetu mi hoćemo da vidimo cilj: mi vidimo, šta znaći biti profesor, šta znaći biti umjetnik, a u duhovnom ti ništa ne vidiš - sve to tebi daje grupa. I ako se grupa kreći bar malo ne u tom pravcu, ti čak ne osjećaš, kako ona tebe odvlači. Mi to vidimo po tim ljudima, koji prelaze iz jedne u drugu grupu. I tu ništa ne možeš da uradiš. Stvoritelj dovodi čovjeka na ispravno mjesto i pokazuje mu ispravan smjer. A dalje, kako se govori u "Predgovoru TES", ostavlja njega, i čovjek je dužan da produži sam. 
     
U člancima koje izučavamo nam se objašnjava, kako je čovjek dužan produžiti svoj put, što će biti njegova sloboda volje - sloboda od sebe samoga, mogućnost da uzme učešće u svom kretanju ka cilju. Upravo to slobodno učeše gradi njegov pun partzuf.

Kod nas, za razliku od pšenice, ništa ne ostaje ni od naše prve želje u Adam Harishon, ni od naših reshimot- sve to nam nije potrebno. Mi nad nama, u Ohr Hozer (odbijajuća svjetlost), gradimo svoj novi partzuf. Na taj način, to vrlo malo napora, vrlo uska mogućnost slobode volje - mali otvor sa iglenim ušima - zapravo otkriva nam ulaz u viši svijet.

Pitanje: Vi ste rekli, da je pravilo - to je kada čovjek misli o sledećem stepenu grupe. Kako dovesti prijatelja tome?

Sa jedne strane, mi smo dužni baviti se sa time, da bi svako slijedeće stanje grupe bilo više, jače od današnjeg, zato što je samo to garancija, da se ja izmijenim na bolje .Ja sam na sebe ne mogu uticati. Samo ako ja forsiram grupu da bude bolja, to ću sjutra i ja biti bolji (sjutra - ima se u vidu sledeći put, kada grupa na mene djeluje).
     
Znači, sa jedne strane, mi smo dužni zatražiti od svakoga i od grupe u globalu da budu bolji, efektivniji u stremljenju ka cilju, ka sličnosti sa Stvoriteljem, ka svjesnosti zla. Sa druge strane, napisano je, da je svaki čovjek dužan opravdati prijatelja, i čak ako mu se kaže, da taj nedovoljno učestvuje u radu i radi pogrešno, svejedno dužan je pokušati njega opravdati. Rečeno je: "Ne osuđuj svog prijatelja, dogod se ti ne nalaziš na njegovom mjestu", i ima još mnogo drugih sličnih instrukcija.
     
Kako uskladiti te dvije stvari?
     
Ja ne mogu, gledajući na današnje stanje svakoga prijatelja, vidjeti, vagati, govoriti o tome, koliko on ulaže u grupu (ili ne), zato što je on za mene sakriven. Od mene je sakriveno njegovo sadašnje stanje. Može biti da on ulaže ogroman napor, no spolja se pokazuje , da poluspava na lekcijama i jedva se kreće. 
     
Ja ne mogu u svakom konkretnom momentu tačno izmjeriti njegovo unutrašnje stanje i reći o tome. Problem je u tome što, ima ljudi, po prirodi bistriji i energičniji, i ima lenjivih (o tome se govori i u drugima člancima), jedni dobijaju ozbiljne udare u jednom momentu, drugi - u drugom momentu, i ti udari su razlićiti po kvalitetu. 
    
Ja ne mogu vidjeti drugoga, svaki je prijatelj za mene - savršeno sakriven objekat. Zato sam ja dužan od početka primiti cijelu grupu kao apsolutno idealnu u stremljenju  ka cilju i u realizaciji svakoga momenta svojeg postojanja. Na taj način ona utiče na mene idealno, i sada, sve zavisi samo od moje osjetljivosti: koliko ja mogu primiti od njih energije kretanja, koja u prvom redu zavisi od toga, koliko ću ja sebe uložiti u njih, da bi se spojio sa njima i uzeo od njih duhovno i kretanje naprijed.
     
Proizilazi, da ja jednostavno nisam dužan sprovoditi u odnosu na grupu "bikoret" (provjera), upućivati nikakvu kritiku - niti u odnosu na svakoga od članova grupe, ni u odnosu na grupu u cjelini, a samo u odnosu na sebe. Mi tako i govorimo da je čovjek svojim ponašanjem dužan pokazati svima ostalima primjer, i to treba djelovati na ostale tako , da oni ne mogu da djeliju drugačije.
    
No, sa druge strane, ima još jedna zabrana, suprotna, koja govori o tome, da je čovjek dužan da sakriva svoje nadahnuće, tako što manje govori o odnosu prema duhovnom, i cilju.
     
Kako dejstvovati? Najpogodnije je dejstvovati tako, da oduševiš ostale. Nema nikakve koristi u kritici, u  kazni - to je najzadnje, što može biti, ona treba samo za to, da bi se čovjek razdrmao, a zatim ga treba ozariti primjerom. To je to što je svo vrijeme govorio Rabash: “Nema nikakvog drugog pozitivnog uticaja na stranca, na dijete ili na prijatelja, sem primjera". Kada ti hoćeš njega da oduševiš, ti si u odnosu na njega kao odrasli, a on - kao dijete.
     
Znači, rad društvenih rukovodioca u grupi, mora se svesti na to, da se u grupi pojave ljudi, koji daju primjer, ili mala grupa unutar velike, koja bi oduševljavala sve ostale svojim primjerom - ne prisiljavati, a očarati i tada, u procesu učenja, ispunjava instrukcije kabalista, ocjenujući sve mogućnosti promjena u grupi, rešava, kako treba da bude sjutra, svaki od njenih članova  prima odgovarajuće od grupe njene promjene i  mijenja se sam. 
     
Na taj naćin, rad, siigurno, sastoji se u izučavanju toga, što je neophodno promijeniti u sebi i u grupi - u saglasnosti sa instrukcijama kabalista. Mi smo dužni odabrati grupu, koja želi i može to realizovati. Pri čemu realizacija sastoji se ne u željama, no u mehaničkim akcijama, zato što mi još ne želimo to - mi smo samo proćitali i razumjeli, kakvim hoćemo da budemo. 
     
Mehanički, a ne po želji, malom grupom mi sada i počinjemo realizaciju. Važnošću svojih akcija mi privlačimo veliku grupu, zahvaljujuci tome, sva se grupa uključuje u radu, svako unutar sebe dobija podstrek za promjene. Sam sebe - svoje želje - ja promijeniti ne mogu. Uključiti u sebe nove želje, nova ispravljanja ja mogu samo iz želja drugih: jer oni mi nameću modu, svako uslovljavanje, tip ponašanja i drugo - i ako sa njihove strane ovo može biti obmana.
      
Recimo, grupa se dogovara o ispunjavanju neke akcije: sa sjutrašnjim danom početi puštati kosu ili nositi nekakav karakterističan znak. Takva akcija je neozbiljna, no grupu iznenada čini važnom, i svi počinju da se odnose k tome sa svom ozbiljnošću. Vi vidite, da čovjek koji je došao kod nas , ili taj koji nije htio to raditi ranije - sada hoće. Svi tako rade.

Mi vidimo, kako se to dešava u narodu, masa primorava svakoga da primi njene standarde, i čovjek ne može od toga pobjeći. Kod nas to može biti čisti dogovor:  svi će mo zajedno da varamo jedan drugoga, a ta laž postaje istinom - mi nju želimo. Tako se i dešava, takav je mehanizam uvođenja nove mode u svakoj sferi života. Kome, reklo bi se, to treba? A pokazuje se, da su ljudi za to spremni na sve.
     
I tako naše akcije su dužne biti sledeće: u početku tražimo u kabalističkim tekstovima i u savjetima kabalista teorijsku bazu za to, što nam je neophodno za kretanje naprijed, zatim mala grupa to realizuje  kao primjer za veliku grupu, koja je obavezna sve to realizovati na sebi. I tada to dolazi  svakom od nas , sad već kao njegove želje. Ovdje nema ništa protivprirodno, i čovjek se iznenada ustremljuje ka ovim vrijednostima, koje su mu se ranije činjele nedostupnim, duhovnim, koje ranije on nikada nije mogao poželjeti. Zato Baal Sulam piše, da je prelaz iz egoizma u altruizam - psihološki: zavisi samo od moje okoline.

Pitanje: Vi ste rekli, da ako čovjek razumije, vidi i ne uključuje se, to je on štetan. Kako je to moguće, da on vidi, razumije i ne ukljućuje se?

Mi izučavamo želje nultog, prvog, drugog, trećeg i četvrtog nivoa avijuta. U zavisnosti od toga koliko se čovjek optereti u svakoj od želja toliko će one tražiti svoju  realizaciju. 

Ja mogu da znam da je pušenje štetno, no sve jedna ja pušim. Ja znam, da ću biti kažnjen tamo za neki postupak, no sve jedno ja ga izvršavam. To jeste želja nije još dostigla svoje zadnje značenje, da bi realizovala svoje zlo. Svi se mi nalazimo u nekakvim željama - u njihovim među stanjima,u početnom stanju,  ili u konačnom. Sve se u nama mijenja.I zato, prirodno je, da čovjek može ubrzati svoj razvitak pod uticajem grupe - i tačno u tim željama, tačno u tom smjeru, koje mu grupa diktira.

Sloboda izbora

Mi ne određujemo svoju osnovu - ko smo, gdje, u kakvim  ću se uslovima roditi, - no mi možemo uticati na tri prva faktora, pri izboru svojeg okruženja, kakvi su prijatelji, knjige, učitelj. A poslije izbora okoline naše buduće stanje je već opredijeljeno sa time, koliko je sposobna  dati nama ta sredina. Baal HaSulam piše u članku "Sloboda volje":
     
"I ako čovjek ne uradu to, a bude spreman otići u bilo koju slucajnu sredinu i čita bilo koju slučajnu knjigu, to, naravno, pada u loše okruženje ili će provoditi vrijeme čitanjem bezkorisnih knjiga (njih je više, i one su mnogo prijatnije), a u rezultatu obavezno dobija loše obrazovanje, što dovodi do grijeha,  grozote. I  naravno, kazna patnje nije za loše misli i dijela, u kojima on nema izbora, no za to, što nije izabrao dobru okolinu, u tome je bezuslovna mogućnost izbora".
     
Čovjek je dužan da razumije zašto njega kažnjavaju, inače unutar njega neće se pojaviti praviln odnos - zašto je meni tako. Ako je on ukrao, i njega su kaznili za to što je ukrao, tu koristi nema. Mi vidimo, da zatvor ništa ne daje. On se ne ispravlja, zato što čovjek ne povezuje akciju sa njenim korijenom - otkuda je ona došla. Genetičari, vjeruju, da je to takav gen, koji stvara u čovjeku predispoziciju k krađi, no taj gen mogao bi se razviti i drgačije, ako bi se čovjek nalazio u drugom okruženju.
  
Danas mi opravdavamo lopova: svi kradu, šta ima tu. Zašto ga mi opravdavamo? Zato što naše društvo je takvo, što su u njima svi reshimot, svi geni razvijaju se u  pogrešnu stranu. No to ne znači, da su oni dužni da se razvijaju u tu stranu. Ti geni - predispozicije ka krađi, ka narkomaniji, ka nasilju - zapravo postoje. U čovjeku ima sve, no ono se može razvijati drugačije, ako bi društvo bilo drugo. No ko će promijeniti društvo? Vlada? Uopšte,  kome to treba?
    
Mi čak i ne predpostavljamo, ko to može uraditi, i zato smo saglasni sa svime i zato primenjujemo norme. Zakon smanjuje plan: možeš krasti, pušiti narkotike i tako dalje. Ne treba suditi čovjeku za to, što u njemu postoji želja. Ta želja data mu je odozgo Stvoriteljem. Mi se sastojimo samo od negativnih želja, i ni jedna pozitivne želje nema u nama. Stvoritelj nije stvorio ništa dobro, samo loše - stvorio je egoizam. No od nas zavisi izbor takve okoline, koja bi sve te podatke realizovala pravilno.
     
Zato, konačno, ne treba kažnjavati čovjeka za njegove gene, treba ga kazniti za to, što je on izabrao nepravilno okruženje, i kao rezultat toga gen se razvio nepravilno.
      
"Zato ulažići napor u svoj život i svaki put birajući bolju sredinu udostojen si uspjeha ne za dobre misli, koje se pojavljuju u čovjeka proizvoljno, no za marljivi izbor svaki put boljeg okruženja" (Baal HaSulam  "Sloboda volje"). Mi dobijamo nagradu ne za rezultat, no za to, koliko napora mi ulažemo, izabirajući dobru okololinu. To se javlja nagradom za nas. Izabirajući svaki put bolju sredinu postiže se nagrada - svoje sledeća, naprednije bolje stanja . 
     
Knjiga Zohar navodi primjer o bijednom mudracu, kojemu je bogati predložio da pređe kod njega. Na to je dobio odgovor: "Ni pod kojim uslovim ja se neću preseliti u mjesto, gdje nema mudraca". "No, ti si najveći mudrac generacije! - povikao je bogataš. - Ko tebe još može učiti?" I čuo je odgovor, da najveći mudrac (ima se u vidu kabalista, već ispravljeni čovjek), ako se nađe u neukoj sredini, to će i sam ubrzo postati sličan njima.
     
Ja sam dužan ne samo brinuti se o svojem sledećem, boljem stanju: već ako se ja nalizim u odličnom, ispravljenim stanju, okruženje me može dovesti do moje regresije. Na taj način, ne treba svo vrijeme hraniti se "odrasti" pod jednim društvom - treba uvijek birati društvo  na stupanj više tebe, inače se ti spuštaš.
     
Zato treba postupati po poznatoj instrukciji: “Stvori sebi učitelja i kupi sebi prijatelja". To jeste stvori sebi okolinu, zato što samo izbor okoline može donijet uspjeh čovjeku. Jer poslije toga, kada se izabere  okruženje, on je predat u te ruke, kao glina u ruke vajara. Mi se nalazimo u zarobljeništvu egoistične prirode. Izaći ispod njene vlasti konačno znaći izaći iz osjećaja našega svijeta u viši svijet. 
      
Ukoliko smo mi potpuno u vlasti toga svijeta, sredstvo za izlaz iz pod njegove vlast je u tome, da stvorimo oko sebe - uprkos našoj prirodnoj egoistićkoj sredini   (cijelo čovječanstvo) - vještačku sredinu, grupu, koja strijemi izaći iz pod vlasti našeg širokog egoističnog okruženja i pasti pod vlast okruženja, koji se rukovodi zakonima višega svijeta. Nema u čovjeku nikakve sposobnosti ući u viši svijet, sem da se nalazi u okruženju, koje to želi i postaviti sebi taj cilj kao najviši, u njegovom postojanju. Osloboditi se od uticaja egoističnog okruženja, izaći iz pod njega i otkriti u sebi svojstva davanja - to je naša slobodna realizacija, a samo svojstvo davanja je sloboda volje.

Pitanje: Ako je grupa od početka stavila za cilj da dođe do spajanja sa Stvoriteljem, ovdje, kao da nije važno, kakva je sama grupa?

A što znači "kakva je sama grupa"? To je grupa koja teži prići k Stvoritelju. Samo treba razumjeti, što znači "strijemiti prići  ka Stvoritelju".
    
Stvoritelj je svojstvo davanja, altruističko svojstvo. Ako grupa postavi sebi cilj doći  ka tom altruističkom svojstvu, to jeste višim idealom grupe je altruizam, ispravljanje svakoga, kretanje od sebe - svaki u odnosu na svoga prijatelja - znači, to je pravilna grupa, to je pravilan cilj, i ona će uticati na svakog čovjeka.
     
Potrebno je pravilno formulisati, što znači "duhovno". Duhovno - to je svojstvo davanja. Moje kretanje ka duhovnom označava ispravljanje mojega egoizma na svojstvo davanja. Kretanje je moguće, samo ako ja sa svakim korakom po malo ispravljam sebe. To jeste svaki put ja sam dužan osjetiti, ka čemu ja težim - ka altruizmu, ka davanju, ka ljubavi, to znači ka velikoj adheziji među prijateljima u grupi, k njima i njihovom većem učešću u davanju Stvoritelju. Potrebno je težiti ne ka dobrom osjećaju, užitku - to je egoizam egoističko punjenje - a ka tom, da bi našim užitkom bili bliže ka Njemu po svojstvima davanja. Zapravo punjenje je Ohr Hozer, to jeste davanje. To je naviši užitak, koji može postojati - to što puni Stvoritelja. 
     
Odnosno birajte takvu grupu, stvorite oko sebe takvo okruženje, koje će vas ozariti. Za to su potrebni sastanci, opšte akcije, zajedničko učenje sa opštom zamisli, s opštom težnjom, za to je jednostavno potrebno živjeti zajedno, osjećati potrebu jedan za drugoga, da bi  se svi zajedno  podigli u najveći kvalitet. 
     
To je veliki rad, no, kao što vidimo, nema ništa, sem stvaranja okruženja, koje opredeljuje svu našu budućnost.
      
U članku "Sloboda volje" Baal HaSulama jasno nam pokazuje, da samo od nas zavisi, kuda smo mi dužni uložiti napor - samo ka stvaranju za sebe pravilnog okruženja. Rukovodioc grupe dužan je da rukovodi tako, da stvori grupu, i u njoj vidi svoju realizaciju- ne u jednom ili dva učenika, a u grupu. Ni u kojem slučaju on nije obavezan razlikovati sebe, a dužan je vidjeti svoje rezultate u grupi. Ako se organizuje jaka, težnja grupe k Stvoritelju, on može otići, on nije više potreban. U tom slučaju grupa se sama organizuje među sobom, oni će doći postići cilj. Grupa je, zapravo, rukovodioc.
     
Neophodno je, naravno, u prvoj etapi nju pokupiti, spojiti - povezati, usmjeriti, popravljati, podržavati, ukratko grupa opredeljuje sjutrašnje lice, sjutrašnje stanje svakog od njenih članova. Rukovodioc - on je jednostavno kao članak, kao materijal, kao učenik, koji je potreban za to, da bi pokazao, što treba raditi, no sva realizacija proizlazi u grupi i među članovima grupe.
  

Mihail Lajtman - Bit nauke Kabale





3 коментара:

  1. Хвала људима који улажу велики труд да ово приближе нама који о овоме мало знају, а и немају где да читају.

    ОдговориИзбриши
  2. Izuzetno intresantno.Pravo osvezenje na nasim prostorima.Velika podrska pionirima koji ovo rade i prevode

    ОдговориИзбриши
  3. prelijep tekst. ne znam, mnoge stvari koje su ovdje napisane. za mene su nove.ali prijaju

    ОдговориИзбриши