GOST I DOMAĆIN - Trpezarijski sto - ČIN PRVI

Trpezarijski sto - Semen Vinokur

ČIN PRVI

U osvjetljenoj kući sa prostranim sobama, čovjek prijatnog izgleda zauzet je u kuhinji. Priprema obrok za svog dugo očekivanog gosta. Obigravajući oko lonaca i šerpi, podsjeća sebe na delicije u kojima njegov gost uživa.

Očigledno je to da je domaćin u radosnom iščekivanju. Graciozno, potezima plesača, on postavlja sto sa pet različitih jela. Pored stola su dvije udobne stolice.

Čuje se kucanje na vratima, i gost ulazi. Ugledavši gosta, lice domaćina se razvedrava, i on ga poziva da sjedne za trpezarijski sto. Gost sijeda, i domaćin ga gleda s naklonošću. 

Gost gleda delicije koje su pred njim, i miriše ih sa učtive udaljenosti. Očigledno je da mu se sviđa ono što vidi, ali sa taktičnom uzdržanošću izražava svoje divljenje, ne otkrivajući da zna da je hrana namijenjena njemu. 

Domaćin: Molim te, sjedi. Napravio sam sve ovo posebno za tebe, jer znam koliko ti se sve ovo sviđa. Obojica znamo da ja znam tvoje ukuse i navike u ishrani. Znam da si gladan i koliko možeš da pojedeš, pa sam pripremio sve onako kako se tebi sviđa, tačno onoliko koliko je dovoljno da budeš sit i da ne ostaviš ni mrvicu. 

Narator: Ukoliko bi ostalo hrane nakon što se gost zasiti, i domaćin i gost ne bi bili srećni. Domaćin bi bio nezadovoljan zato što bi to značilo da svom gostu hoće da pruži više nego što gost želi da primi.

Gost bi bio razočaran time što nije mogao da ispuni želju domaćina da sve to pojede. I takođe, on bi zažalio ukoliko bi postao sit jer je ostalo još delicija, a on nije mogao da i dalje uživa u njima. To bi značilo da je gostu nedostajalo dovoljno želje za svim užicima koji su mu ponuđeni.

Gost (svečano): Zaista, ti si pripremio upravo ono što bih volio da vidim na stolu i da pojedem to kao večeru. Čak je i količina kako treba. Ovo je sve što bih ikada mogao da poželim od života: da uživam u svemu ovome. Za mene bi to bilo krajnje božansko zadovoljstvo.

Domaćin: Molim te, uzmi sve i uživaj. To će mene zadovoljiti.

Gost počinje da jede. 

Gost (očigledno uživa punih ustiju, ali ipak izgleda nekako zabrinuto): Zašto je to tako da što više jedem, manje uživam u hrani? Zadovoljstvo koje primam utoljuje glad, i ja sve manje uživam. Što više osjećam da sam sit, to manje uživam u hrani.

I, nakon što primim svu hranu, ne ostaje mi ništa osim sjećanja na zadovoljstvo, a ne sámo zadovoljstvo. To zadovoljstvo je postojalo jedino dok sam bio gladan. Kada je glad nestala, nestala je i radost. Dobio sam ono za čim sam žudio, a onda sam ostao i bez zadovoljstva i bez radosti. Više ništa ne želim, i nemam ništa što bi mi donijelo radost.

Domaćin (pomalo ogorčeno): Učinio sam sve što sam mogao da te zadovoljim. Nisam ja kriv što primanje samog zadovoljstva gasi osjećaj užitka zbog toga što je žudnja nestala. U svakom slučaju, sada si ispunjen onim što sam za tebe pripremio. 

Gost (braneći se): Nakon što sam primio sve što si ti za mene pripremio, ja ne mogu čak ni da ti se zahvalim, jer sam prestao da uživam u obilju koje si mi dao. Ono glavno što osjećam je da si mi ti dao mnogo, dok ja tebi zauzvrat ništa nisam dao. I, kao rezultat, ti si izazvao to da osjećam sram, pokazujući mi nepromišljeno to da si ti davalac, a da sam ja primalac.

Domaćin: Ja ti nisam pokazao da si ti primalac, a ja davalac. Ali, sama činjenica da si nešto dobio od mene, a da ti nisi ničim uzvratio, učinila je to da se osjećaš krivim, uprkos činjenici da sam ja po prirodi  ljubazan.

Najviše što želim je da ti prihvatiš moju hranu. Ja to ne mogu da promijenim. Recimo da ja, na primjer, gajim ribe. Njih nije briga ko ih hrani i brine o njima. Ja takođe imam i Boba, svoju mačku. Nju, takođe, ni najmanje ne zanima čija je ruka hrani. Ali Reks, moj pas, pazi na to, i neće da uzme hranu od bilo koga. 

Ljudi su sazdani tako da postoje oni koji primaju i ne osjećaju da im neko daje, oni jednostavno samo uzimaju. Neki i kradu bez griže savjesti! Ali, onda kada ljudi razviju osjećanje sebe, oni znaju kada im se daje, i to budi njihovu svijest o tome da su oni ti koji uzimaju. To im donosi sram, samoprekor i patnju.

Gost (donekle umiren): Ali, šta ja mogu da uradim da bih sa jedne strane uživao, a da ne percipiram sebe kao onoga ko prima? Kako mogu da neutrališem osjećaj u sebi da si ti  davalac, a ja primalac? Ukoliko postoji situacija davanja i primanja, i ukoliko to u meni izaziva sram, šta mogu da učinim da bih to izbjegao?

Možda ti možeš da se ponašaš tako da se ja ne osjećam kao primalac! Ali, to je moguće jedino ukoliko ja nisam svjestan da ti postojiš (da budem poput tvoje ribe), ili, ukoliko sam svjestan da postojiš, ali ne razumijem da ti meni daješ (poput mačke ili nerazvijenog čovjeka).

Domaćin (dok sužava oči u naporu da se koncentriše, zamišljeno govori): Mislim da ipak postoji riješenje. Možda ćeš uspjeti da pronađeš način da neutrališeš osjećaj primanja koji je unutar tebe?

Gost (oči mu zasijaše): Oh, razumio sam! Ti si oduvijek želio da ti budem gost. Tako, sjutra ću doći, i ponašaću se tako da ćeš se ti osjećati kao primalac. Ja ću, naravno, i dalje biti primalac, time što ću pojesti sve što si za mene pripremio, ali ću razmatrati sebe za davaoca.

 

Link - The Dining Table

From the Book "Attaining the Worlds Beyond" - Mihail Laitman