петак, 20. фебруар 2015.

BIT NAUKE KABALE - SLOBODA VOLJE 1



Sloboda volje - Lekcija 1.
Uvod

U jednoj drijevnoj molitvi se govori: "Bože! Daj meni snage da izmijenim u mom životu to, što ja mogu promijeniti, daj mi hrabrosti prihvatiti to što nije u mojoj vlasti da promijenim, i daj mi mudrosti razlikovati jedno od drugoga" 

Na što upravo mi možemo uticati u našem životu? Da li nam je dovoljno dato slobode djelovanja, da bi mijenjali svoj život i sudbinu? Zašto čovjek prirodnim putem, od prirode, ne dobija to znanje.
Bez obzira na to, što u osnovi naše prirode leži lijen i zdrav egoizam - želja maksimalnog dobijanja pri minimalnim naporima, - zbog čega mi, za razliku od životinja, vršimo neefektivne postupke i stalno griješimo? 
Moguće, mi djelujemo tamo, gdje je već sve isprogramirano ranije, i naše bi učešće trebalo biti mnogo više pasivno? Moguće, u većini slučajeva "Anuška je već prosula ulje", već se dogodilo sve, što se trebalo dogoditi, samo se još nije otkrilo pred nama a mi smo ubijeđeni, da slijed događaja zavisi od nas? Možda bi, mi trebali da izmijenimo pristup k svom životu: ne odnositi se k njemu tako, kao da mi nešto riješavamo, nego prepustiti njemu da teče sam po sebi, sami se ukloniti i djelovati samo u tim sferama, koje su pod vlašću naših uticaja, tj izabrati, gdje mi stvarno možemo postupati slobodno, a gdje postupano automatski, i nije potrebno time se baviti.

Nerazumne postupke izvode djeca, zato što je njihov razvoj (tako je dato prirodom) slijedi nesvjesno ili pod uticajem instikta. Priroda ih tjera da postupaju tako ili inače, što bi oni učili. Odrasli čovjek određuje cilj i želja da ga dostigne daje mu energiju za kretanje ka tom cilju. Ali kada odrasli čovjek opredeljuje cilj, želju, sredstva itd, slobodan li je on pri tome, razumije li što radi, ili sami cilj koji on vidi, primorava ga da postupa tako i drugačije. 

Očigledno, mi griješimo upravo u ocjeni dometa naših mogućnosti dostizanja cilja. Mi želimo dostići nevjerovatno ili promojeniti to što nije u našoj vlasti. Priroda nam ne daje informaciju o tome u kojim postupcima mi djelujemo slobodno, a u kojim postoji samo iluzija slobodne volje. Priroda nam dozvoljava da griješimo - kako svakom čovjeku, tako i cijelom čovječanstvu.


Njen cilj je dovesti nas do razočaranja u svoje osobnosti da izmijenimo bilo što u ovom životu i u samima sebi, da bi se svi mi našli u stanju pune rastrojenosti i dezorijentacije u odnosu na to kako dalje živjeti. 

Baal HaSulam u "Uvodu k Talmudu Deset Sefirot" govori da čovjek počinje tražiti duhovni put pitanjem: "U čemu je smisao mojega života? Zašto ja živim? Ja ne vidim u svom životu ničega racionalnog. Zašto su mi sve te godine, ispunjene samo stradanjima? Ja ne dobijam užitke od njih i nikome ne dajem užitke. Zašto su one i kakav je njihov smisao?"

I tada, zaustavljajući se, mi bi mogli odrediti na što smo mi stvarno u stanju uticati i zašto, stvarno postojimo.

Ako ja na nešto utičem moje postojanje je cjelishodno, osmišljeno; ako u meni nema slobodne volje, tada sam ja prosto životinja, ali samo sa saznanjem toga da sam ja životinja. Životinja toga nije svjesna - prosto postoji.

Na taj način slijedi, da je pitanje o slobodi volje - je najvažnije, krucijalno pitanje ne samo folozofije no i moje u svakodnevnom životu, zato što se ja pitam: "zašto ja patim, zašto ja živim, što ja radim u svakoj sekundi, svakom trenuzku?" Na kraju sva ta pitanja svode se na pitanje o slobodi volje. I zato je to jedinstveno i najglavnije pitanje, koje čovjek mora sa sobom riješiti. 

Ako čovjek ima slobodnu volju, treba tačno da odredi u čemu je ona - u svemu, niučemu, ili kakvim tamo granicama? Sloboda volje - to je sloboda ponašanja ili sloboda rešenja, ili sloboda ispunjenja? Čime je ograničena ta sloboda mnome, okruženjem ili odnosima među nama? Ili je ona ograničena ni ovim ni onim, a mojim međuodnosom sa Stvoriteljem? Sve je to potrebno objasniti.

Zapravo, pojam "slobodna volja" uključuje u sebe apsolutno sve.  

Pitanje: Zašto on uključuje u sebe sve ostalo?

Ispred mene je budućnost: ko sam ja u ovom životu - isprogramirani automat i stvorenje sa slobodnom voljom? Ja mogu biti marioneta i istovremeno razumjeti i vidjeti, koliko sam ja isprogranirani automat.

Ja mogu biti slobodan a da i ne znam, da sam slobodan. Ja mogu biti slobodan i riješiti, ocjenjivati, razumjeti, djelovati u toj mjeri, u kojoj sam ja slobodan. A u toj mjeri, u kojoj ja nijesam slobodan - vidjeti, da sam ja neslobodan, i vidjeti, da ja postupam ne slobodno, slažući se sa time ili ne.

Iz toga slijedi, da se cio moj život u spoznaji sebe, onih koji me okružuju i Stvoritelja svodi na pitanje o slobodi.

Pitanje: U koje od tri kategorije - u željama, u rešenjima ili akcijama - nema slobode? 

Ti već od mene tražiš odgovor. Pričekaj malo. U čemu uopšte postoji sloboda? Možda je ni u čemu nema. 

Pitanje: Priroda dozvoljava, da mi griješimo. Postoji li dozvoljena "razmjera" greške?

Možda, ona to ne dopušta, i moguće, da mi ne griješimo, nego nama se to samo čini . Mguće, ja vidim svoju grešku upoređujući je sa time, što bi trebalo uraditi, i u tome se završava objašnjenje moje slobode.

Životinje ne griješe. Zašto? Očigledno, zato što nemaju slobodne volje: one djeluju instiktivno i nikada ne griješe. Mi vidimo da sve životinje postupaju pravilno, mi im možemo samo pozavidjeti u tome. Životinje djeluju, prema svojoj snazii i okolnostima ,maksimalno pravilno izabirajući u svakom momentu to, što im treba, - ukoliko je to u njihovoj vlasti i njihovim mogućnostima. 

Odnosno, postoji određeni unutrašnji mehanizam, koji optimalno proračunava sve varijante, i bira najbolje od onih koje su tu. U tom slučaju mi govorimo, da slobode volje nema, nego postoji mehanizam, postoje unutrašnje i spoljašnje okolnosti i svojstva, i sve je izračunato. Što se tada događa? Pošto mi ne znamo naša unutrašnja svojstva i spoljašnje okolnosti, mi ne osjećamo unutar sebe jasan program akcije. U tome je naša sloboda.
Dobija se, da sloboda - je u nedostatku informacija? I to se naziva sloboda - kada ja ne znam, kako postupiti? Ako bi ja znao da je to jedno, onda bi postupio tako, a ako bi znao da je drugo - postupio bi drugačije. Pa to - odsutstvo informacije naziva se slobodom? Da li je to sloboda? Obrnuto - ja se nalazim u ropstvu meni nepoznatih  okolnosti. 

U čemu je tada sloboda? A ako bi ja, kao životinja, apsolutno sve znao o sebi i okružavajućoj stvarnosti? Životinje ne znaju više od mene, no u njima nama sumnje: to, što znaju - znaju, i na osnovu toga postupaju. A u meni postoji nekakva oblast nepoznatog, sakrivenog: ja "ne čitam" drugog čovjeka. Životinja tačno zna drugu, osjeća nju i na toj osnovi, rešava. 

Ne znam okruženje, neznam ni sebe - zato se javlja praznina, nedostatak informacija. To se naziva sloboda? Od čega sam ja slobodan? To je apsolutno neznanje.  Kod nas je potpuno iskrivljen pojam slobode. Ako bi mi imali takve okolnosti, kao kod životinja, mi bi bili roboti. Mi i sada, možemo biti roboti, samo ne shvatamo to.

Tako, važno je objasniti, na šta se odnosi ta kategorija - "sloboda volje", što znaći sloboda. Iz toga mi razumijemo, da je sloboda samo u tome, biti sličan Stvoritelju, da postoji takvo stanje, koje se doista može nazvati "slobodom".
Sve ostalo - zapravo je, snažno podčinjavanje okolnostima, poznatim ili nepoznatim, pronalaženje u svojoj prirodi - bez obzira na to, da li nam je ona otkrivena ili ne. Tj apsolutni diktat. Kada mi izađemo iz vlasti neše želje za užitkom, tada mi postajemo slobodnim. No to tek treba da se utvrdi, a ne jednostavno neosnovano razgovarati o tome.

Pitanje: Iz toga slijedi, da nam je dodijeljena uloga da osjećamo ta dejstva, koje se stvaraju nad nama. A što On kao rezultat hoće od nas?

Očigledno, mi se razlikujemo od životinja upravo tim osjećanjem neizvjesnosti, koje se svode na pitanje: "Kako dalje živjeti, zašto ja živim, u čemu je smisao života?" Kod životinja izvorno nema toga pitanja. U meni to pitanje postoji, zato što u meni postoji osjećanje nedostatka informacija, nedostatka znanja, postizanja, osjećanja. 

To pitanje i jeste pitanje o mojoj slobodi. 

Pitanje: Ako je ne usmjerim sebe ka sličnosti Stvoritelju, znaći ja ne realizujem slobodu volje?

Ako se sloboda ostvaruje u punoj sličnosti sa Stvoriteljem, znaći, moje ispravljanje- je realizacija slobode volje. Sloboda - u akciji ili u zamisli te akcije? U njegovom planiranju ili u samoj realizaciji i bivanje u sličnosti sa Stvoriteljem? U čemu se zasniva sloboda?
             
                                   
Suština slobode

"Pri opštem razmatranju slobode možemo se rukovoditi zakonom prirode koji prožima sve sfere života. Vidimo da životinje u nevolji stradaju, i to je svjedočanstvo toga, da priroda nije saglasna sa ropstvom nijednog stvorenja. I nije slučajno čovječanstvo vodilo ratove stotinama godina dok nije postiglo nekakav stepen slobode ličnosti. 

U svakom slučaju naša predstava o slobodi je vrlo maglovita i ako se mi udubimo u njen sadržaj to od nje neće skoro ništa ostati. Jer prije nego što tražimo slobodu ličnosti dužni smo predpostaviti da stremljenje ka slobodi postoji u svakoj ličnosti. No prije toga se treba ubijediti u to: može li se ličnost ponašati po svojoj slobodnoj želji - da li je ona sposobna za to". (Baal HaSulam)

Što znači "biti slobodan"? Znači li to, da u meni postoji svoje "Ja" i da se njegova realizacija naziva slobodom volje? Vidite koliko teškim, iznenađujuće nejasnim postaje određivanje samog pojma - "sloboda". 

Naš život između užitka i patnje

Ako proanaliziramo akcije čovjeka, otkrivamo, da se sve one javljaju primoranim i završavaju se prinudno. Jer unutrašnja priroda čovjeka i spoljašnje okolnosti primoravaju njega da djeluje po njegovom sopstvenom algoritmu ponašanja. Zato što nas je priroda namjestila između užitka i patnje. I nema u nama slobode da biramo patnju ili odbiti užitak.
 
Ako se ja sastojim iz želje za užitkom, i to je sav moj materijal, koliko god se ja izmicao, ja ću svejedno izabrati to, što se učini meni maksimalno dobrim, i pobjeći ću od toga, što je loše u mjeri toga koliko mi se otkrivaju njegove negativne strane. I ne mogu sebe promijeniti nikakvim načinom - svejedno ja ću trčati ka dobrom i pobjeći od lošeg. Samo, što ja mogu uraditi - davati razne ocjene lošemu i dobrome. Reći: "Ovo je loše, no ne toliko, ovo ovdje - još je gore". Ili: "Ne, ovo je bolje, to je generalno dobro, a ne loše".
Ja mogu izmijeniti u sebi tu instalaciju i djelovati saglasno njoj, no svejedno ja maksimalno težim dobrom i bježim od lošega. To jeste ja mogu mijenjati ocjenu dobrog i lošeg, no poslije toga, kada je u meni došlo do procenjivanja, ja svejedno dejstvujem optimalnim načinom. Ja ne mijenjam svoj materijal. Moj materijal - želja za užitkom - uvijek izabira najoptimalniju varijantu užitka. Na taj način, ja mogu samo promijeniti unutar sebe ocjenu dobrog ili lošeg pod uticajem okoline, obrazovanja i drugih faktora. No poslije toga kada je ta ocjena u meni nastala, riješenje uvijek dolazi samo iz želje za užitkom.

"I nema u nama slobode izabrati patnju ili se odreći užitka. A sva prednost čovjeka nad životinjama sastoji se u tome da je čovjek sposoban vidjeti udaljeni cilj (to jeste mijenjati sistem podešavanja) i zato je spreman saglasiti se na poznati udio patnje, videći u budećem kompezirajuću nagradu. Ali u stvari, tu takođe nema ništa, sem kalkulacije, kada, ocijenimo konačnu korist, mi vidimo da preteže bol i saglasni smo nositi bol poradi užitka u budućnosti. Tako mi idemo na hirušku operaciju i još platimo za nju veliki novac" (Baal HaSulam ).

Mi smo spremni nositi veliku patnju, da bi u budućnosti bili zdravi. Odnosno mi kalkulišemo, privlačimo informaciju iz budućeg u sadašnje, i ocjenjujemo nju, odnosno rešavamo - no, sve jedno, rešavamo u našem egoističkom kli (posude, želje). I tu se sve radi u proračunu, kada, oduzmemo patnju iz očekivanog užitka, mi dobijamo određeni pozitivni ostatak, vidjevši da treba stradati, da bi potom uživao. 
Tako smo stvoreni svi mi. A oni, koji nam se čine nemarnim i neproračunatim - recimo, romantičari ili osobe koje se žrtvuju - to nije više osim ljudi sa posebnim vidom proračuna, za koje se buduće pojavljuje, kao sadašnje, i postaje javno, da su u ime toga oni spremni poći sada na neuobičajno stradanje, predstavljajući nam to, kao podvig, kao žrtvu. Ustvari nikakvog podviga ili žrtve nema. Oni rade takav proračun, kao i mi, no uzimaju u obzir parametre, na koje mi ne obraćamo pažnju. Proračun je svejedno  egoistički, izračunat saglasno našem materijalu, odnosno prirodi stvorenja - na primanje užitka.

Psiholozima je poznato da se u svokom čovjeku mogu promijeniti prioriteti, naućiti ga kako da kalkuliše, da iz velike kukavice postane heroj. U očima svakog čovjeka može se uzvisiti budućnost toliko, da se on može saglasiti na bilo koje lišavanje radi nje.
Slijedi, sva razlika između nas i životinja je u tome, da nam budućnost privlači pažnju, možemo nju vidjeti i procijeniti u odnosu na sadašnjost i u saglasnosti sa tim rešavati - vrijedi li što uraditi ili ne. Proračun kod nas je mnogo složeniji, nego kod životinja, no svejedno  to je egoistički proračun po zadanom programu maksimalnog užitka.

Ako je tako, znači, paralelno sa našim željama za užitkom tu je prosto računarska mašina koja može tačno izračunati varijante, uzimajući u obzir cio društveni poredak, želju slave, novca, bogatstva, počasti. Uzimajući sve to, ona nam daje najnužnije za svakoga od nas - saglasno sa njegovim prirodnim parametrima - varijantu maksimalnog užitka.

Pitanje: To je sloboda ili igra sa neizvjesnošću?

Naravno, to nije sloboda, zato što se računica radi na osnovu tvrdih proračuna. No, može da bude, da se sloboda zaključuje u tome, da mi ne znamo tačno, čemu dati pažnju, a čemu - ne? Da li je zaista to sloboda? To je samo odsustvo tačnih podataka. Mi stalno stremimo ka tome, da ti podaci budu tačni. Mi razvijamo nauku, željeći razumjeti svijet, razumjeti svoju prirodu i prirodu okružujućeg svijeta. Kao da mi pokušavamo oprati "bijele mrlje" nepoznatih parametara i strijemimo ka tome, da bi umjesto njih nama bili poznati. Čovjek pritom u još većem stepenu postaje automat. 

No, moguće je, čovjek, koji je živio u pećini, da je bio više slobodan? On nije znao, što će se sa njim desiti, on se bojao vjetra, sunca - svega se bojao. Pa što - on je bio više slobodan? U čemu se zaključuje ta sloboda? 

A ako bi mi sve znali i sprovodili apsolutno tačne proračune, da li bi mi bili slobodni? Obrnuto. Na taj način, naše sadašnje stanje neizvjesnosti - to nije sloboda, to je otsutstvo informacija. Analogno tome, kako mi opredeljujemo vjeru: ja vjerujem, i to je to. Što vjeruješ? Vjerujem, da postoji Bog, postoji drugi život, ima još toga. Šta je to vjera? Da li je to nešto više, sem odsustvo informacija, koju mi popunjujemo svojim spekulacijama?

Mi vidimo, da količina informacija, koju imamo ili koju nemamo, u nama ne opredeljuje         slobodu volje. A sloboda se, vjerovatno, nalazi iznad informacija - kada ja sve znam i svejedno mogu slobodno, suprotno tome, postupiti. Kako to uraditi?

Recimo, ja apsolutno znam sebe, potpuno sam svjestan, što se dešava oko mene, tačno znam po kakvom parametru, algoritmu, ja rešavam svoj odnos sa okolinom - kako moje tijelo, moj kli će dejstvovati saglasno svojoj želji za užitkom, kako je ona stvorena. Ja sve to znam apsolutno jasno. Ispred mene je užitak, meni su poznate sve njegove varijante i parametri: znanje, bogatstvo, slava, počasti ili duhovno postignuće - nevažno što je. Svjetlost naspram mene - i ja, kli. Ja tačno znam, kako i što ja hoću od nje. 

No i što? Kakva je u tome sloboda? To je jednostavno potpuno znanje poznatih podataka. Sloboda - to je kada uprkos svom stanju, uprkos svojoj egoističkoj prirodi ja mogu podići se nad njom i početi primati rešenja po drugom principu, po drugoj formuli, po drugom algoritmu. To jeste sloboda se nalazi iznad Tzim Tzum-a (ograničenje). Samo ako ja mogu osjetiti to Ograničenje i zanemarim svoju prirodu, onda ja dobijam slobodu. Sloboda se zaključuje u izboru kli novoga užitka, sloboda u realizaciji želje za užitkom. Slijedi da ja biram savršeno drugi užitak, što je potrebno mojoj prirodi, koju ja možda znam, možda ne, ona može biti sakrivena od mene ili otkrivena. I tu mi možemo zajedno objasniti, zašto se dio informacija od nas sakriva, a dio je otkriven.

No javlja li se slobodom to, da umjesto svoje prirodne želje za užitkom i užitka koji se halazi ispred mene ja biram želju Stvoritelja i Njegove mogučnost za užitkom? To se meni nameće ili ja biram njih samostalno? Imam li ja izbora, mogu li ja, pored toga, izabrati još nešto ili samo to? Tada kakav je to izbor, u čemu je sloboda?  O tome ja ne znam. No očgledno, da se sloboda svejedno nalazi nad našom suštinom, nad našom prirodom, nad egoizmom, nad kli, - ona se javlja poslije toga, kada mi uradimo na sebi Cimcum.

Ko opredeljuje naše užitke

Pored toga, što u nama nema slobodnog izbora, mi takođe ne biramo sami ni karakter užitka. I u tome nema našeg izbora i slobodnih želja - mi podliježemo željama drugih. Mi ne biramo modu, hobi, način života, slobodno vrijeme, hranu i drugo - sve se to naziva našim željama i ukusima okoline. I ne bolji njen dio (koji znamo, recimo, što je to zdravo hranjenje ili korisni hobi, ili što je poželjno u ime podizanja) - mi primamo za sebe mišljenje većine. Najviše u svojim ukusima i stremljenima, obično ne na visokom nivou, zato prirodno i naši standardi nijesu visoki.

Iako je ugodnije da se ponašamo prostije, da ničim sebe ne opterećujemo, ali cio naš život je ograničen konvencijama, manirima i ukusom društva, transformisan u zakonima ponašanja i života. Obični čovjek sav svoj život radi to što njemu nameće društvo - odgovarajućim standardima. Ako je tako to što kažete, gdje je naša sloboda?  Proizilazi, da nemamo ni nagrade, ni kazne ni za kakve naše postupke.

Ako mi stalno ispunjavamo, nametnuto nam javnim mnenjem, u čemu smo mi tada slobodni?
Mi vidimo sebe, kao sve ostale - ako svi kradu, mi takođe krademo. Sve, što ima u čovjeku, on je direktnim ili indirektnim putem primio od okoline. U takvom slučaju svaki od nas nema nikakve slobode volje, sva mišljenja i postupci čovjeka javljaju se produktom društva. 

Zašto je to sve tako, svako sebe osjeća kao individuu? Što u svakom od nas ima posebnog? Ima li u nama nešto - bar neko svojstvo, koje mi možemo mijenjati samostalno, nezavisno od samih sebe (od toga, kako smo mi isprogramirani prirodom) i od okoline? To može da bude nešto treće - ne mi i ne okolina? No ako je nešto treće, to smo mi dužni obavezno otkriti iz svih ostalih svojstava i razvijati samo to, zato što će se sve ostalo realizovati htjeli ili ne htjeli. 

Čovjek nije dužan da se bavi svojom prirodom - on će uvijek postupati tako, kako ga ona prisili. Okružajuća priroda, to jeste sredina, nametnuti će nam svoje želje, i mi htjeli ili ne htjeli bićemo njima ispunjeni. No ako ima u meni nešto, izlazeće ne iznutra mene samoga i ne od okružujuće prirode, a recimo, sašlo je odozgore? Ako ja objasnim, da je to tako i šta ja sa time da radim, očigledno, tada ja mogu ići ispod diktata moje prirode i društva. Moguće je, da ja podpadnem pod treći diktat, no, može biti, da taj diktat i jeste sloboda?

Može biti. A ako je i on - ne sloboda, znači, slobode nema uopšte.

Pitanje: Da li smo mi dužni primiti apsolutno znanje o tome  na koji način dejstvuje naš egoizam, poslije čega primamo riješenje od suprotnog, ili smo  mi sada dužni usmjeriti se neposredno ka Stvoritelju, ne znajući još, da je to tako?

Na koji način smo mi dužni dejstvovati u našem društvu? Kao prvo mi to sada i objašnjavamo. Kao drugo, za naš put u sadašnjem momentu iz svega rečenog ja mogu objasniti samo jedno: ako ja budem postupao u saglasju sa svojim razumom, to ću postupati kao životinja.

Slijedi, obraćanjem pažnje na svoja unutrašnja svojstva i svojstva okoline, sredine,ja, po suštini rada, ispunjavam svoje životinjske, prirodne funkcije u našem svijetu, i ništa više. Ja sam nalazim optimalnu varijantu, kakva će mene na najbolji način ispuniti, zasititi sebe - svim tim, što ja vidim, svim tim, što se meni pokaže duhovnim.

To jeste čak stremljenje ka duhovnom po tom algoritmu, po kojemu se ja želim napuniti u ovom svijetu - ono je takođe automatsko i ničemu me ne može dovesti. To nije sloboda. Sloboda, očigledno, zaključuje se u tome - stremljenju ka Višem, no ne u saglasnosti sa našom životinjom, egoističkom prirodom.

Zato sve naše akcije u grupi, u odnosu jedan prema drugom, dužne su biti usmjerene po principu "ljubi bližnjeg, kao samog sebe". Pošto mi još to ne možemo pružiti njemu, no već sada smo dužni misliti o tome, kako bi bilo dobro djelovati ne pod diktatom našeg egoizma. Zato što samo u takvom slučaju mi izlazimo ispod automatske vlasti naše prirode.

Mi se podižemo nad sobom u tu oblast, koja je zaista sloboda. Mi nismo dužni imati potrebu razumijevanja, postizanja, zato što razumijevanje i postizanje - to je punjenje našega egoističkog kli - razuma i srca - znanjem i osjećajima. Ne treba tražiti to, zato što to znači, da mi radimo saglasno egoističkim željama.

Obrnuto, mi smo dužni postaviti ograničenje (Tzim tzum) i reći: "Meni sasvim to ne treba. Mene interesuje to, što može biti nad tim. Pustiti da moj kli ostane prazan, meni je potrebno da idem iznad toga, to jeste uprkos egoističkoj želji. Nije važno što je unutar mojega kli - ni kvalitet osjećanja, ni kvalitet znanja". Ako ja mogu da ne tražim to punjenje, to će se u meni zaista pojaviti mogućnost postati slobodnim. A zatim mi saznajemo, što je to kategorija slobode. U principu, sada se može reći, da je sloboda -  to je jednakost Stvoritelju.

Stvoritelj se nalazi u stanju apsolutnog davanja. Mi smo stvoreni svetlošću, užitkom, kao tačka iz ničega, željni tog užitka i postojećim samo za njega. Ako mi možemo postaviti sebe nasuprot svoje prirode, tada smo mi zaista slobodni.
Žudnja ka slobodi, ili čežnja ka sličnosti Stvoritelju, koja postoji u nama, izlazi iz tačke Bina, iz naše duše, iz čestice Stvoritelja, koja je u nama i kao rezultat te čežnje ka slobodi, dovodi nas ka sličnosti Stvoritelju.

Stalna borba u stradanju čovječanstva navodno za slobodu takođe se javlja djelimično akcijama u kretanju ka prelazu u duhovni svijet. Nevažno je, što to kretanje može da bude usmjerenoeno protiv bilo kojeg poredka ili diktature, nebitno je, na kojim nivoima se ono realizuje, no stremljenje ka slobodi se uvijek javlja stremljenjem ka samorealizaciji. Ukratko, to stremljenje, dužno je dovesti čovjeka ka najvišoj realizaciji - ka sličnosti Stvoritelju.

Pitanje: Ako meni nije potrebno punjenje ni u razumijevanju ni u osjećanjima, što meni tada treba?

A što - sem toga nema ništa? A ti zahtijevaj mogućnost postojanja iznad egoističke želje.

Što znači iznad egoističke želje? Vrlo je prosto. Tako, ja želim punjenje (užitak). Taj užitak ja osjećam u srcu ili u razumu ili istovremeno u njih oba. A ako ja ne tražim to, što ja tada treba da radim? Ja sam tada dužan tražiti drugo punjenje: ja želim osjetiti Stvoritelja i želim osjetiti, kako ja punim Njega. Probaj razmisliti o tome.
Nevažno je, što te egoistične želje - osjetiti Stvoritelja, vidjeti i osjetiti, kako ja punim Njega - i ostanu egoistične. One su egoističke, no zatim iz njih se javlja nešto drugo. Na taj način izlaziš iz sebe, iz svoje životinjske potrebe. Kada čovjek shvati, da su njegove želje nametnute od njegove prirode (Stvoritelj nam nametne te želje, da bi ih mi potisnuli, potisnuli Njegovo prvobitno stvorenje, i iz samih sebe stvorili Stvoritelja), njemu je lakše da se bori sa sobom. On počinje razumijevati, da se ne bori sa sobom, no sa time, što sjedi unutar njega - sa stranim. Tada on počinje osjećati svoju sopstvene želje kao strane i ocjenjuje ih kao klipu (nečiste, neispravljene želje).

U čemu se naše želje razlikuju od klipa? Samo u pozicioniranju, u tome, što ti sebe indetifikuješ sa željom, koja se javlja tvojom prirodom, no ti nećeš djelovati sa njom istovremeno, a uzimaš u obzir samo želje tvojega  “Ja" - djelić Stvoritelja. Ti misliš, da je jedno "Ja" - moje "Ja" i sva moja priroda, moje tijelo, moja stremljenja. No to nije jedno isto. Dijeljenje na dva dijela proizilazi postepeno pod uticajem okružujuće svjetlosti. 

Okružujuća svjetlost, dejstvuje na čovjeka, počinje dijeliti u njemu "Ja" - djelić Stvoritelja, koji je u meni (to i jeste "moje vječno Ja"), i egoizam, kojeg nazivamo "tijelo", koje se javlja mojim "Ja", i vlada mnome i tjera me na sve. Ono proizvodi sve moje želje, sva moja čula, stalno, kao radar, traži, gdje bi mogao još nešto uzeti. 
Tako je na prvi pogled, ja hoću taj radar, te želje isključiti, ne baviti se njima, ne raditi sa njima. Ja hoću da se nađem nad njima - u toj tački, koja se spustila od Stvoritelja, živjeti u njoj. To se javlja prvim korakom čovjeka, koji želi slobodu. 

Pitanje: O kakvoj slobodi se može govoriti, ako je u meni egoizam tijela na egoizam duše, razvijeniji, jači egoizam?

Kada ja govorim o tome, da je potrebno početi djelovati u ime svojega "Ja", zaista se može tvrditi, da moje "Ja" - je u stvari takođe egoistično. To jeste ja želim djelovati ne u ime toga, što želi moje tijelo, a u ime toga, što želi duša. 

Što znači - "duša"? Druge egoističke želje, usmjerene ka Stvoritelju - ja želim biti u vezi sa Njim, želim postati nalik Njemu, želim izaći na nivo vječnosti, beskonačnosti i tako dalje. To jeste još viša egoistička želja.

Zašto se one smatraju osvajanje slobode? U ovom slučaju ova sloboda od najnižih želja, od nižeg stupnja, nije više od toga. Ti si u pravu. To je prelaz u veće egoističke želje, usmjerene na Stvoritelja. A zatim biće sloboda i od njih.

Kada se u meni pojavi želja, koja je usmjerena ka Stvoritelju, ja hoću da se nasladim Njim, ja hoću dati Njemu. U meni se pojavljuje sve to, što me povezuje sa Njim, a ne sa potrebama mojega tijela u ovom svijetu. Ja ću živjeti unutar želje, usmjerene na Stvoritelja, i na tom nivou osjećati svoje postojanje. To je takođe egoistčka želja, no tada je ja mogu početi prerađivati na još više. I tada ću dobijati namjeru da je želja, usmjerena na Stvoritelja, i razjasniću, za šta ja koristim tu želju.

Kao da prolazimo kroz tri faze.

- U početku mi se oslobađamo od svojih zemaljskih želja, koje se odnose na tijelo i na okružavajuće društvo, i podižemo se na nivo, gdje su naše želje usmjerene ka Stvoritelju - dati Njemu, uzeti od Njega (to se naziva  "Lo Lishma" - radi sebe i "Lishma" - radi Stvoritelja, povezani zajedno).

- Prolazim kroz Machsom (granica između materijalnog i duhovnog svijeta) i dobijam te želje - ka Stvoritelju i od Stvoritelja - ekran, namjeru djelovati sa njima ispravno.

- u mjeri posjedovanja ekrana mi postajemo slobodnim, podižemo se nad željama ka Stvoritelju, i ranije smo postali slobodni, podignuvši se nad tjelesnim i društvenim željama.
To jeste postojanje u namjeri (kavana) osjeća se u čovjeku kao sloboda. Sloboda od čega? Sloboda od bilo kojih želja, sem želja davanja. A želja davanja javlja se slobodnom, zato što ti biraš to poslije toga, kada uradiš na sebe Tzim Tzum. 

Pitanje: Kako mi možemo biti slobodni od Stvoritelja ili od prirode, ako snagu mi uzimamo od Njega?

Nije važno, otkuda ja uzimam snagu - od Stvoritelja, od prirode, od svjetlosti, a važno je, na koji način ja rešavam problem svoje slobode, važno je, kojim načinom ja sebe ocjenjujem. To je slično kolima - ja napunim njih gorivom, svi mehanizmi u njima rade, ja sam slobodan da upravljam sa njima i zato ona ispunjavaju to, što ja hoću. Ti si dužan sipati gorivo u kola - to je neophodno. Ali realizujem - onda svoju slobodu Ja. Mi ne govorimo o tome, da je neophodna energija, da je neophodan materijal, mi govorimo o tome, da se programiraju nekakve akcije - i te akcije su slobodne. I pistižemo mi ih uz pomoć ekrana. 

Pitanje: Kada mi govorimo o slobodi, mi govorimi o slobodi izbora između raznim akcijama ili o slobodi postupaka unutar jedne akcije?

Slobodom se naziva sličnost Stvoritelju, mogućnost biti u takvom stanju, kao On, zato što On ni od čega ni od koga ne zavisi, budući da je samo u željama davanja. Želja davanja kod Stvoritelja javlja se ne iz prinude, no iz toga što je On slobodan i ništa mu ne treba, u Njemu od početka nema nikakvih želja. Zato se i Njegova želja davanja ne javlja prinudom.

Recimo, u našem svijetu kod roditelja jeste želja davanja, no ona je prinudna, oni ne mogu bez toga. U Stvoritelja te želje nijesu prinuda. Mi govorimo, da je On postojao i prije nego je počeo stvarati stvorenja, "Dobri, Dajući Dobro" - stanje, odabrano Mu slobodno. I u toj mjeri, u kojoj je čovjek sposoban podići se nad svojim egoizmom i izabrati novi put svog ponašanja, on može biti apsolutno slobodnim i sličan Stvoritelju - tako kako je Stvoritelj slobodan u odnosu na čovjeka.

I nema drugoga izbora, druge mogućnosti. Izbor je uvije dužan biti optimalan, to jeste u bilo kojim okolnostima maksimalno davanje javlja se uslovom maksimalne slobode. I ničega drugog nema.


Mihail Lajtman - Bit nauke Kabale

1 коментар:

  1. Veoma mi se dopada ovaj pristup.Odlicni su tekstovi na ovom blogu

    ОдговориИзбриши