субота, 12. март 2016.

GOST I DOMAĆIN

Semen Vinokur

GOST I DOMAĆIN




Soba sa američkom kuhinjom, u kuhinji se muva domaćin, sprema ugošćenja za gosta, kojeg očekuje. Domaćin mrmlja:

-         Evo ovo on voli i ovo.....

Sto se puni tanjirima jela. Oko stola dvije stolice.

Kucanje na vratima, ulazi gost. Domaćin pokazuje da se obradovao gostu, i poziva ga da sjedne za sto. Gost sijeda. Domaćin radosno i zaljubljeno gleda gosta. Gost posmatra jela i prepoznaje mirise. Vidi se po njemu, da mu se vrlo sviđaju. Svejedno on samo izražava svoje oduševljenje i želju, ne pokazujući, da zna, da je to za njega.

Domaćin: Ja te molim da jedeš, zato što sam sve to pripremio specijalno za tebe. Jer ja znam, da upravo ti to voliš. Ja tačno znam sve tvoje ukuse i navike, znam, da si gladan, koliko možeš pojesti, i zato sam pripremio sve tačno po tvom ukusu i tačno u mjeri, koliko ti možeš da pojedeš, tako da ništa ne ostane.

Ako ostane ugošćenja poslije toga kada se gost potpuno zasiti, i domaćin i gost će biti nezadovoljni. Domaćin je nezadovoljan, zato što on, očigledno, želi dati gostu više, nego što gost može uzeti. I gost je zbog toga nezadovoljan, zato što i ako dobije od domaćina sve, što  može, svejedno u potpunosti ne zadovoljava domaćina. Njemu će biti žao, što je ostalo ugošćenje, a on se više ne može nasladiti. Neće on po primjeru drevnih grka koristiti povraćanje, da bi vještački izazvao kod sebe mogućnost da se ponovo naslađuje ugošćenjem. Jer to govori o prisutnosti nekog nedostatka u opštem naslađivanju.

Gost: Stvarno, Ti si meni pripremio to, što ja upravo volim i želim, i po izgledu, i pokvalitetu, i po količini. Samo to ja i želimu svom životu – nasladiti se time, i ako primim sve to, onda ću, očigledno, naći putpuni užitak.

Domaćin: Onda primi sve to od mene i nasladi se i time nasladi i mene.


Gost počinje gutati ugošćenje.

Gost: Ali zašto se srazmjerno uzimanju ugošćenja, ja prestajem naslađivati? Naslađenje koje uzimam gasi u meni glad i ja sve manje osjećam nasladu. Što bliže zasićenju, tim manje se ja naslađujem! I evo ja sam uzeo cijelo ugošćenje, i u meni nije ostalo ništa osim jedino sjećanje, a sama naslada je nestala – ona je prisustvovala samo u momentu, kada sam bio gladan, a ako glad nestane, onda nestaje i naslada. Sada sam ja dobio to, što sam tako želio, i evo sam ostao bez naslade, i ništa više neću i ničim se ne mogu nasladiti!

Domaćin: Ja sam uradio sve što sam mogao, za to da bi se ti nasladio, i ja nijesam kriv za to, što samo primanje užitka uništava osjećaj naslađivanja, zato što nestaje težnja ka njemu. Kako god bilo ti si sada napunjen tim, što sam ja pripremio za tebe.

Gost: No primivši sve što si pripremio za mene, ja ti čak ne mogu zahvaliti, zato što sam prestao osjećati užitak od toga što sam primio od tebe! I najglavnije, ja osjećam, da si ti dao meni, a ja tebi kao zamjenu ništa. Proizilazi, da si ti u meni izazvao osjećaj stida, stavivši mene u položaj primajućeg i pokazao mi, da si ti – davajući.

Domaćin: Ja nijesam pokazivao tebi, da sam ja – davajući a da si ti – primajući, no sama činjenica primanja spolja izaziva u tebi osjećaj primajućeg od mene, iako se ja radujem i od sveg srca sam radostan što si tu i tome, da si primio od mene. Ja to ničim ne mogu izmijeniti. Naprimjer, ja imam ribe. One ne razumiju, da ih ja hranim, njima je svejedno ko će ih nahraniti. Imam ja i mačka i njemu je takođe gotovo svejedno, ko mu daje da jede. Ali mojem psu to već nije svejedno i on neće od svakoga uzeti ugošćenje.

A ljudi su stvoreni tako, da neki mogu primati i ne osjećati to što im neko daje i oni dobijaju, jednostavno uzimaju, a drugi kradu itd. No ako je u čovjeku razvijen osjećaj svoga „Ja“, on osjeća davajućeg, i to u njemu izaziva osjećanje da sebe smatra kao primajućeg, i to osjećanje izaziva u njemu stid, patnju zbog sebe, zbog svog stanja primajućeg.

Gost: Što ja mogu uraditi, da dobijem užitak i ne osjetim sebe kao primajućeg? Kako ja u sebi mogu neutralizovati osjećaj, da ti meni daješ, a ja primam? Ako postoji takva akcija dati-primiti i da ona izaziva u meni takve osjećaje, ta što sa time da radim? Kako ja mogu ispraviti primanje, da ne osjećam sebe kao primajućeg? Ili, možda, ti uradi tako, da ne izazoveš u meni osjećaj primajućeg? No to je moguće, samo ako ja ne budem osjećao tebe, kao ribe, ili osjećam tebe, ali neću razumjeti, da ti daješ meni, kao mačak ili primitivni čovjek.

Domaćin: Očigledno, postoji neki izlaz. Možda, ti nešto preduzmeš, da ne osjećaš sebe kao primajućeg?

Gost: Ja sam smislio! Ti uvijek želiš da me ugostiš. Sjutra ću ja doći kod tebe i ja ću odigrati primanje od tebe na taj način, da ćeš se ti osjećati, ne davajući, već primajući! Ja ću osjećati sebe davajućim tebi, iako ću progutati sve što pripremiš, kao danas!



DRUGI SUSRET

Ista soba i ista jela. Domaćin sjedi za stolom. Ulazi gost.

Domaćin: Ja sam željno čekao tebe i rad sam te vidjeti. Sjedi, molim te.

Gost sijeda za sto, prepoznaje mirise.

Gost: To je sve za mene?

Domaćin: Naravno, samo za tebe, i ja ću biti jako radostan ako to primiš od mene.

Gost: Ne želim...

Domaćin: Nije istina, ti veoma želiš, i ja to tačno znam. Zašto ti odbijaš?

Gost: Ja to ne mogu primiti od tebe, meni je neugodno!

Domaćin: Što to znači neugodno? Ja želim, da ti to sve primiš. Za koga sam se ja trudio i pripremio sve to? Kako ću ja uživati ako ti sve to ne pojedeš?

Gost: Možda si ti i u pravu ali ja neću primati ugošćenje!

Domaćin: Da, ti ne primaš ugošćenje, već mi činiš veliku uslugu time, što sjediš kod mene i jedeš to, što sam ja pripremio. Jer ja sam to pripremio ne radi tebe, već za to što se naslađujem time, što ti primaš od mene. Zato tvoje primanje-nije primanje, već usluga. Radi mene primi sve to. To sa tvoje strane uopšte neće biti primanje, već ukazivanje meni velikog užitka. Proizilazi, da ti ne primaš ugošćenje, već ja od tebe primam ogromno zadovoljstvo! Ti daješ meni, a ne ja tebi!

Domaćin primiče tanjire gostu. Gost ih odmiče. Domaćin, molećivo gleda na gosta, i ponovo mu primiče hranu. Gost ponovo odmiče. Domaćin uzdasima i izgledom pokazuje, koliko on pati i moli, činjeći od sebe prosjaka. Gost cijelim svojim izgledom od sebe sve više prikazuje davajućeg, koji ukazuje uslugu Domaćinu.

Domaćin: Molim te, učini mi prijatnost, radi mene...

Gost počinje jesti, ali se stalno zaustavlja, a domaćin ga stalno nutka, i samo tada gost produžava jesti. Domaćin primiče gostu nova jela i svaki put moli da ih gost primi, uvjeravajući ga, da će mu gost time dati užitak.

Gost: Ako sam ja uvjeren, da jedem radi tebe, zato što je to tebi prijatno, a ne zato što ja hoću jesti, ti postaješ molilac, a ja ti dajem užitak time, što primam od tebe.  Ali za to ja moram biti uvjeren, da jedem samo radi tebe.

Domaćin: Ali naravno, ti jedeš radi mene, jer ti si sjedio za stolom i nijesi htio ništa uzeti, dok te ja nijesam nagovorio, dokazao ti, da ti jednostavno ne jedeš, već mi stvaraš zadovoljstvo, da si ti došao da mi pružiš užitak.

Gost: No ako bih ja primio od tebe nešto drugo, za što ja nemam želju, već bi ti prosto meni predložio da nešto primim, ja se ne bih nasladio time što primam od tebe. A ti, ne vidjevši, kako se ja naslađujem od primljenog, ne bi imao zadovoljstvo. Slijedi, da sam ja dužan uživati, i samo u mjeri mojeg užitka uživaš ti.

Domaćin: Ja znam, kako ti voliš sva ta jela i koliko si tačno u stanju pojesti. Tačno tih pet jela sam i pripremio. Ja znam tvoju glad i težnju upravo ka tome i ka ničemu više u životu. Znajući to, ja osjećam, kako uživaš u tome, a potom se pojavljuje u meni užitak od toga, što ti uživaš u mojim jelima. I nemam sumnje, da si ti osnov mojeg zadovoljstva.

Gost: A ja, kako ja mogu biti uvjeren, da se ja naslađujem samo zato, što ti to očekuješ i da si sve pripremio radi mene, i ja te ne mogu odbiti, već primajući od tebe dajem tebi zadovoljstvo?

Domaćin: Pa jednostavno po tome, što si u početku potpuno odbio ugošćenje, i da si samo poslije uvjerenosti u to, da to radiš radi mene, počeo primati. Ti čak i sam u svakom parčetu primljenog osjećaš, da ga gutaš, primaš ga radi mene. Ti osjećaš, kakvo zadovoljstvo time daješ meni.

Gost: Ako ja, svaki put kada primam, mislim, da primam to samo radi tebe, inače bih odbio da primim,-upravo sprovodim moje primanje namjerom radi tebe, ja se spašavam od stida i gordim se time, što ti dajem užitak.

Domaćin: Pa pojedi sve, zato što za sve u tebi postoji želja, i tada ću i ja primiti sav užitak, koji mi ti možeš dati!

Gost: Evo ja sam sve pojeo i nasladio se, i nema od čega da se više naslađujem, i moj je užitak prošao i nestao, jer ja već ništa više ne želim i više ne mogu ni sebi, ni tebi dati užitak. Pa što dalje?

Domaćin: Ne znam! Meni si dao puni užitak time, što si sve primio od mene. Što ja još mogu uraditi radi tebe, da bi ti opet i opet uživao? Kako možeš ponovo jesti, ako si pojeo sve? Odakle se u tebi može pojaviti nova želja?

Gost: Moja želja za užitkom okrenula se u želju nasladiti tebe, a ako ja sada prekidam uživati, kako mogu dati tebi zadovoljstvo? Jer ja ne mogu sam u sabi stvoriti želju za još pet novih porcija hrane?

Domaćin: Ja takođe nijesam za tebe spremao ništa više od toga, što si ti želio, ka čemu je u tebi postojala glad. Sa svoje strane ja sam učinio sve. Tvoje se pitanje svodi na to, kako je moguće neprekidno uživati, da glad ne nestaje pod užitkom.

Gost: Ali ako naslađivanje ne puni osjećaj gladi, ono se ne osjeća kao naslađivanje. Osjećanje naslađivanja zavisi upravo od punjenja nedostatka. Ako ja ne bih bio gladan, ja se ne bih mogao naslađivati i ne bih mogao nasladiti tebe. A ako osjećaj gladi nestaje pri zasićenju, kako bih mogao izmisliti da ostanem stalno nezadovoljan, kako bih stalno mogao sebe puniti i stalno svojim novim naslađivanjem davao zadovoljstvo tebi?

Domaćin: Za to je neophodan drugi izvorgladi i drugi izvor naslade, zato što to, čim si se ti koristio- glad i naslađivanje od hrane,-uzajamno uništavaju jedno drugo.

Gost: Smislio sam! Stvar je u tome, da sam se ja uzdržao od samonaslađivanja, uzdržao se toliko, da se ispred mene nalazilo cijelo ugošćenje a ja ga nijesam želio primiti, zato što sam osjećao stid. Taj osjećaj stida je bio toliko jak, da sam bio spreman ostati gladan, samo da ne osjećam stid, da ne osjećam sebe primajućim.

Domaćin: Ali zatim, ubijedivši se, da ti već ne primaš radi sebe, počeo si primati radi mene. Ti si se naslađivao zadovoljstvom, koje si ukaziva meni. Zbog toga  hrana treba biti po tvojoj želji- jer ne dobivši od nje naslađenje, kakvo ćeš zadovoljstvo ti priuštiti meni.

Gost: Ali to je nedovoljno, ako ja primam radi tebe, znaj, da se ti naslađuješ mnome. Ako je moje naslađenje od toga, što se naslađuješ ti, to izvor mog naslađivanja nije u hrani, već u tebi. Ja treba da osjećam, kako se ti naslađuješ.

Domaćin: Ja ti to pokazujem potpuno jasno!

Gost: Da, ali od čega zavisi moje osjećanje naslađenja?Od tebe, to jeste od toga, koga ja naslađujem. Moje osjećanje zavisi od toga koliko ja želim tebe nasladiti, što znači, koliko si ti velik u mojim očima, u mojoj predstavi o tebi.

Domaćin: Što ja mogu uraditi?

Gost: Ako bih ja o tebi znao više, znao bih te bliže, ako si ti stvarno velik, meni bi se otkrila tvoja veličina i tvoje mogućnosti. Tada bih se naslađivao ne samo tim, što naslađujem tebe, no bih k tome dodao i saznanje: „Koga ja naslađujem!“ Tada, ako si stvarno velik, moje naslađenje bi bilo proporcijalno otkrivanju tvoje veličine.

Domaćin: To zavisi od mene?

Gost: Pogledaj, ako ja dajem, meni je važno, koliko ja dajem i kome ja dajem. Ako je to čovjek kojeg ja volim, naprimjer, moja djeca, koliko ih ja volim, u toj mjeri ja sam im spreman dati, zato jer se ja pri tome naslađujem. Ako kod mene u goste dolazi jednostavno čovjek sa ulice, ja sam mu spreman dati ponešto radi saosjećanja, to jeste zato što patim gledajući tuđe patnje ili zato što se nadam, da će mi, ako se meni ukaže potreba, takođe pomoći.

Domaćin: Na tom principu izgrađena je sva međusobna pomoć društva, zato što su ljudi razumjeli, da će ako ne bude međusobne pomoći, biti loše svakome, što znači, i njima samima, kada im bude trebalo. Egoizam tjera čovjeka da daje, no to nije davanje, već jednostavno čovjek tim hoće sebe obezbijediti u budućnosti.

Gost: Ja mislim, da o takvom davanju čak ne treba ni govoriti, zato što svi naši vidovi dobročinstava nijesu ništa više od kamufliranog primanja, obijezbjeđenja sebe, svojih bližnjih.

Domaćin: A ja ti konkretno mogu dati veće naslađenje, od toga, što se nalazi u hrani?

Gost: To već zavisi ne od tebe, već od mene. Ako bi kod mene sa ulice, umjesto prostog čovjeka, ušao u goste neko ko je vrlo uvažen, davajući njemu, ja bih dobio veće naslađenje, nego dajući isto prostom čovjeku.

Domaćin: Znači, tvoje naslađivanje zavisi ne samo od hrane, već od toga, ko je spremio za tebe! Što ja mogu uraditi, da bi ti mene više uvažavao?

Gost: Pošto ja primam ne radi sebe, već radi tebe, to jeste dajem tebi, to što više ja budem uvažavao tebe, tim ću više primati nasladu od saznanja, kome ja dajem!

Domaćin: Kako ja u tvojim očima mogu da postanem značajniji?

Gost: Pričaj mi o sebi, pokaži mi, ko si ti. Tada ja mogu osjetiti užitak ne samo od količine i kvaliteta primljenog, no i od toga ko meni daje, sa kim ja imam vezu. Tada će najmanja porcija hrane, primljena od velikog čovjeka, postati jednaka primanju ogromne porcije. Jer je zadovoljstvo proporcionalno tvojoj veličini u mojim očima.

Domaćin: Znači zbog toga, da bi naslađivanje postalo veće, ja sam dužan otkriti sebe, a ti si obavezan dostići mene?

Gost: Upravo zahvaljujući tome stvara se u meni novo osjećanje gladi. Želja davati tebi postaje veća, proporcionalna osjećaju tvoje veličine, no ne zato, što ja želim izbjeći stid, koji mi ne dozvoljava da se zasitim.

Domaćin: Na taj način, ti počinješ osjećati ne osjećaj gladi, ne to što te dovelo kod mene, već moju veličinu i želju da mi učiniš zadovoljstvo?

Gost: A što je u tome loše? Jer tada ja mogu u toj ograničenoj količini jela primiti naslađivanje, mnogo puta prevazilazujuće to, što se stvarno nalazi u njima. Ja,ka osjećaju gladi, dodajem još jedan osjećaj „gladi“-želju dati tebi.

Domaćin: Nju ja takođe trebam napuniti?

Gost: Ne! Tu želju i njeno punjenje ja stvaram sam u sebi! Za to mi je neophodno samo da te upoznam. Otkrij se meni. Tada ću ja sam u sebi stvoriti želju za davanje tebi i primiću naslađivanje od davanja, a ne od poništavanja osjećaja stida.

Domaćin: Što ti dobijaš od toga, sem to, što će tvoje naslađivanje biti veće?

Gost: Postoji još jedan veliki i osnovni dobitak – koji je u tome, što ako ja stvorim u sebi novu želju, osim gladi, biću ja gospodar te želje, ja je mogu stalno povećavati, stalno puniti užitkom, stalno naslađivati tebe-time, što se naslađujem sam.

Domaćin: Ta želja ne nestaje pri punjenju, kao glad od sitosti?

Gost: Ne, zato što ja stalno mogu u sebi stvarati sve veći utisak o tvojoj veličini, tako će se stalno pojavljivati nove želje davanja, i , primajući, ja ću te želje realizovati, i taj proces može biti beskonačan.

Domaćin: Od čega on zavisi?

Gost: Samo od toga, što ja stalno otkrivam sve tvoje nove zasluge i veličinu!

Domaćin: Proizilazi da je,da bi sestalno samonaslađivao, da čak i pri primanju egoističkog užitka isti ne bi neutralisao osjećaj gladi, već obrnuto, da bi se pri tom primanju užitak sve više razvijao i uvećavao, neophodno stvoriti u sebi novi nedostatak - želju osjetiti davajućeg.

Gost: Da, i osim toga, dase sa primanjem užitka, hrane od domaćina, istovremeno sa užitkom otkrivala i veličina domaćina. Da bi otkrivanje domaćina i hrane bilo isto, da bi užitak davao spoznaju o onom koji ga daje, da bi onaj koji daje, njegovi kvaliteti i hrana – bili jedno isto.

Domaćin: Slijedi, da ti u početku nesvjesno želiš otkriti onog koji daje? To se u stvari za tabe javlja punjenjem, i ništa više.

Gost: Ja čak u početku nijesam razumio, da se to javlja mojom željom. Ja sam vidio samo hranu i računao sam, da želim nju. Tako mi se učinilo.

Domaćin: I ja sam to tako specijalno uredio. Da bi se postepeno u tebi razvila sopstvena želja, da bi je ti sam stvorio, i da bi je ti sam punio, to jeste, da bude i za gosta i za domaćina jednovremena.

Gost: Zašto je sve tako uređeno?

Domaćin: Upravo zbog toga, da te privede k savršenstvu, da bi ti sam poželioto savršenstvo, da se sam napuniš njime, da se stalno naslađuješ njime, i da to naslađivanje ne bude ničim ograničeno.

Gost: Zašto ja u početku o tome nijesam ništa znao? Ja sam vidio okolo sebe samo razne stvari, ka kojima težim, ne sumnjajući, da na kraju, ja težim Tebi.

Domaćin: To je specijalno stvoreno tako, da bi ti iz potpunog neosjećanja mene, sam došao k meni, stvorio sam u sebi istinsku želju.

Gost: Ali  čemu će mi sve to?

Domaćin: Upravo za to, da se ubijediš: da nikakva trka za direktnim užitkom neće zadovoljiti tebe.

Gost: Ja već to i tako vidim: čim dostignem to, što želim, u tom trenutku moja želja nestaje, i ja ponovo želim – samo još veće i drugo. Na taj način, ja se nalazim u stalnoj jurnjavi za užitkom, no nikada ga ne osjećam, zato što kada on treba doći, ja osjetim trenutno njegov maksimum, i on tada nestane.

Domaćin: Upravo po tome ti upoznaješ sebe, dostižeš saznanje o ništavnosti takvog stanja.

Gost: No, zato do sada, dok mi ti nijesi otkrio sliku onog što se dešava, ja nijesam razumio smisao i cilj svega što se događa!

Domaćin: Ta se slika otkriva samo poslije toga, kada se ti konačno ubijediš u besciljnost svog egoističkog postojanja, osvijestiš, da treba tražiti novi metod ponašanja, upoznati svoj korijen i smisao svoga života.

Gost: Ali taj se proces odvija mnogo hiljada godina. Gdje mu je kraj?

Domaćin: Ne postoji ništa, što je stvoreno uzalud. Sve postoji samo za to, da dovede stvorenje do spoznaje drugog načina postojanja. Taj proces je spor, zato što treba svaku najmanju želju prozreti i biti svjestan koliko je neugodna za primjenu u tom obliku, u kakvom je u početku u tebi inkorporirana.

Gost: Ima li u meni mnogo takvih želja?

Domaćin: Vrlo mnogo –usklađenih tom užitku, koji ćeš primiti u budućnosti. Ali užitak od primanja ugoščenja se ne mijenja, ti ne možeš pojesti više od jednog objeda, kapacitet tvojeg želudca je neizmijenjen, a kada budeš odlazio od mene primljeni užitak u njemu se neće izmijeniti. Međutim kada ti nešto jedeš radi mene, ta misao stvara u tebi novu želju i novi užitak, osim užitka od hrane. I taj užitak, njegova veličina i snaga, količina i kvalitet, zavisi samo od tebe: koliko je tebi prijatno jesti radi mene.

Gost: Kako ja mogu željeti da primim još više užitka radi tebe?

Domaćin: To zavisi od toga, koliko ti cijeniš, uvažavaš mene, koliko sam ja velik u tvojim očima.

Gost: Kako mogu više cijeniti Tebe?

Domaćin: Za to si ti jednostavno dužan saznati više o meni, shvatiti mene u svim mojim poslovima, provjeriti i ubijediti se koliko sam ja stvarno veliki, moćan, milosrdan i dobar.

Gost: Onda pokaži meni sebe!

Domaćin: Ako ta tvoja molba proističe iz želje za užitkom radi mene, ja ću ti se otkriti. No ako tvoja molba proističe iz želje za užitkom da vidiš Mene, da bi primio užitak za sebe, ja ti se neću otkriti, već ću se još više sakriti od tebe.

Gost: Zašto? Zar tebi nije svejedno kako ću ja od tebe primiti užitak? Jer ti želiš, da se ja naslađujem. Zašto bi se skrivao od mene?

Domaćin: Ako se ja potpuno otkrijem tebi, ti ćeš osjetiti takav ogroman užitak od postizanja vječnosti, ogromnu silu, savršenstvo, i nećeš moći pomisliti o tome, da se nasladiš time radi mene. A zatim kako ne bude u tebi te misli, ti ćeš ponovo osjetiti stid. Osim toga, pošto će taj užitak biti stalan, on će, kako smo već kazali,uništiti tvoju želju, poništiti će je, i ti ćeš ponovo postati „prazan“.

Gost: A u tome je razlog toga, što se ti sakrivaš od mene!? Da bi pomogao meni. A ja sam mislio, da je to zbog toga, što ti hoćeš ostati nepoznat meni.

Domaćin: Moja najveća želja je – da ti upoznaš mene i sbližiš se sa mnom. Ali što ja mogu uraditi, ako se ti tada lišiš mogućnosti da se nasladiš, što je jednako smrti?

Gost: Ali ako se nalazim u neznanju, kako ja mogu ići naprijed!? Sve zavisi samo od toga, koliko ćeš mi se ti otkriti?

Domaćin: Stvarno, jedino osjećanje mojeg prisustva stvara u tebi mogućnost rasta i primanja. Bez osjećanja mene, ti ćeš progutati sve porcije i trenutno ćeš prestati osjećati užitak. Zbog toga se ja pojavljujem pred tobom, i kao posledica toga u tebi se pojavljuje stid, osjećanja onog koji daje, želja za takvim istim svojstvima, kakva su u njemu.

Gost: Onda mi se otkrivaj brže!

Domaćin: Ne prebrzo, već samo u toj mjeri, u kojoj to ide tebi u korist, i ako bih ja želio uvijek biti otkriven za tebe. Ja sam se specijalno sakrio, da bih ti stvorio uslove za slobodu volje, mogućnost postupati i izabrati kako misliti nezavisno od mojeg prisustva, da ne bi bilo pritiska domaćina.

Gost: Kako se ti otkrivaš meni?

Domaćin: Ja to radim polako i postepeno, i mjera moje otkrivenosti tebi naziva se stepenima, ili svjetovima – od pune skrivenosti do potpune otkrivenosti.








Нема коментара:

Постави коментар