понедељак, 27. април 2020.

ŠTA JE SVRHA MOG ŽIVOTA - Dr Mihael Laitman


Šta je svrha mog života
Dr Mihael Lajtman

ČIME SE BAVI KABALA

Kabala je nauka koja izučava ono što čovjeku otkriva smisao života.

Svaki čovjek, bar u nekoj fazi svog života, postavlja sebi pitanje “koji je smisao ljudskog života”. To pitanje je posebno važno u djetinjstvu i adolescenciji a zatim ga čovjek, po pravilu, zaboravi, pobjegne od njega – tako je uređen život: čovjek sebe ne može beskonačno da traumira pitanjem na koje ne dobija odgovor.

Zato što je odgovor sadržan samo u jednom izvoru – u nauci kabala, koja je tokom mnogih vjekova bila dostupna samo izabranima.

Generacije su dolazile i odlazile, ali je samo nama – predstavnicima poslednje generacije data mogućnost da dobijemo precizan odgovor na najvažnije pitanje.

No i danas, kada je kabala iz tajnog učenja postala dostupna praktično bilo kome od naših savremenika, ona je neposredno namijenjena onima koji, odrasli ili čak stari, nijesu prestali da postavljaju sebi dječačko, mladalačko pitanje – u čemu je smisao mog života, u čemu je smisao života cijelog čovječanstava.

Ljudi su vrlo zaokupljeni tim pitanjem i zbog toga dolaze da izučavaju Kabalu. Ispunjavajući svoju svakodnevicu, oni ne osjećaju potpuno zadovoljstvo. Ljudi ne pate ni od manija, ni depresije, ali jednostavno u ovom životu, ne mogu da dostignu duhovni komfor. Zašto? Na to pitanje kabala daje odgovor.


NIVOI RAZVOJA ŽELJE

Tokom hiljada godina svog postojanja razvoj čovječanstva predstavlja razvoj i ostvarenje različitih nivoa želja. Upravo želje i pronalaženje načina za njihovo zadovoljenje, određuju jedan ili drugi nivo razvoja civilizacije i svega onog što nazivamo tehnološkim i naučnim napretkom.

Zahvaljujući činjenici da želje stalno rastu, to jeste, mijenjaju se od manjih ka većima, čovječanstvo se kreće naprijed.

Čitav kompleks ljudskih želja kabala dijeli na pet faza:

- početne želje – seks, hrana (rečeno je „Ljubav i glad upravljaju svijetom“);
- druga faza razvoja želja – težnja ka bogastvu;
- treća faza razvoja želja – težnja za vlašću i slavom;
- četvrta faza razvoja želje – težnja za znanjem;
- peta faza razvoja želja – težnja ka duhovnom, ka Stvoritelju.

Potreba za seksom i hranom su životinjske želje jer ih i životinje osjećaju. Čak i kada se nalazi u potpunoj izolaciji, čovjek osjeća glad i težnju za prokreacijom, to jeste za seksom.

Želje za bogastvom, vlašću i znanjem su već ljudske želje. Jer, da bi ih zadovoljio, čovjek mora da se nalazi u okruženju sebi sličnih, u ljudskom društvu.

Čovjek se rađa, zatim se odvija proces razvoja životinjskih i ljudskih želja i tada otkriva da mu njihovo ispunjenje ne pruža zadovoljstvo. Zato što skrivena, ali njegova istinska težnja, koju on ne može odmah da razume i formuliše, izlazi iz granica ovoga svijeta.

Tu želju čovjek dobija od Gore. Ona nije prirodno data, kao što su date životinjska želje, i ne razvija se pod uticajem društva, poput ljudskih želja.

Ovaj nivo želje kabala naziva - želja za duhovnom svjetlošću ili čovjekovom dušom.

Kabala istražuje duhovni sklop koji se naziva duša ili Adam. Taj se sklop sastoji od 600 000 djelova, od kojih se svaki dijeli dalje na još mnogo čestica smještenih unutar zemaljskih želja.


POJAVA NOVE VRSTE ŽELJA

Sveukupnost zemaljskih želja naziva se čovjekovo srce. A čestica (želja), smještena u njemu od Gore naziva se tačka u srcu.

Tokom svog biološkog, zemaljskog života, čovjek mora postići puno ispunjenje duhovne želje. Dok to ne ispuni, on će se mnogo puta vraćati u naš svijet.

Na taj način, svaka generacija u našem svijetu je takođe tih 600 000 duša, obučenih u tijela našeg svijeta.



Svaka generacija – koja je u redu 600 000 duša, kreće se prema ispunjenju duhovnom svjetlošću: tijelo umire, a duša se premješta i oblači u novo tijelo i u njemu radi zarad ispunjenja, i tako dalje, sve dok se u određenoj fazi svog razvoja ne ispuni Višom Svjetlošću.

Većina ljudi ima potrebe koje su u granicama našeg svijeta. To su kreativne, intelektualne, kulturne težnje čovjeka i potrebe za istraživanjem i razumijevanjem uređenja našeg svijeta.
To ukazuje na to da duše, obučene u tijela većine ljudi, još nijesu dostigle duhovnu želju – petu fazu razvoja želje. Ovakav tip duše u tijelu, u koje se ona useljava, ne izaziva težnju ka onome što se nalazi van granica našeg svijeta.

No postoji mali (za sada!) broj duša drugog tipa. Useljavajući se u biološko tijelo (tijelo od bjelančevina) takva duša u čovjeku izaziva težnju prema Višem i vječnom. Čovjek se pita, kako se svi drugi zadovoljavaju onim što nam pruža ovaj svijet, a on nije zadovoljan.

On vidi kako drugi ljudi teže ka ispunjenju, sticanju, bogastvu i uspjehu, a njemu sve to izgleda, ne više od igre.

On učestvuje u tim „igrama“, i često vrlo uspješno, ali mu to ne donosi zadovoljstvo. Postepeno, pokušavajući upravo u ovom svijetu i razočaravajući se, čovjek počinje da osjeća kako njegova duša treba drugo ispunjenje.

Stičući, na kraju, želju prema duhovnom, čovjek osjeća da sebe više ne može ispuniti zemaljskim užicima, i život postaje prazan. I tada počinje traganje za izvorom novog ispunjenja – duhovne želje.

Traženje i razočaranje su sateliti pojave novog oblika želje, tako karakteristične za naše vrijeme.

Od sredine XX vijeka i dalje, sve više ljudi dobija od Gore želju za duhovnim,  koja u čovjeku izaziva protivurječnost jer nastaje u njegovom srcu zajedno sa svim drugim zemaljskim željama.

Tako čovjeku spuštaju od Gore petu fazu želje koja ga dovodi u stanje unutrašnje nelagodnosti. Upravo u takvom stanju ljudi dolaze da izučavaju kabalu i traže objašnjenja kako da ispune nastalu želju prema Višem.

S obzirom da želja za duhovnim dolazi od Gore, tada objekti našeg svijeta ne mogu biti njeno ispunjenje. Kabala izučava ono što čovjeku pokazuje kako može da ispuni tu najvišu želju, ako se ona pojavi.

Kabalisti, koji primaju ispunjenje duhovne želje (riječ „kabala“ u prevodu sa hebrejskog jezika znači primanje),  to ispunjenje zovu Svjetlost, tačnije, Viša Svjetlost.

Ta se Viša Svjetlost zove Stvoritelj zato što On stvara i ispunjava želju. Ali, ako se u čovjeku ta želja ne pojavi, onda on produžava da živi kao običan čovjek.


TRAŽENJE ONOG KOJI ISPUNJAVA I PROCES ISPUNJENJA

Ljdski život je proces stalnog traženja. Čovjek svo vrijeme traži ono što može da ga zadovolji, ispuni sve nove i nove želje: on juri za hranom, bogastvom, seksom, vlašću, slavom, znanjem.

Sve se te želje stalno javljaju u njemu i smjenjuju jedna drugu. Njihovim ispunjenjem čovjek se i bavi cijeli svoj život.

Mnogim ljudima, u istoriji čovječanstva, uspjelo je da ispune i svoje duhovne želje. O tome nam oni govore u svojim knjigama, oni pričaju o traženju ispunjenja i procesu ispunjenja.

Njihova objašnjenja  i opisi tog procesa saželi su se u čitavu nauku koja se zove kabala. A sebe ti ljudi nazivaju kabalistima.

Kabalisti nam objašnjavaju da čovjek, koji se nalazi u našem svijetu, treba da svoju dušu ispuni svjetlošću tako da ona može da se podigne na isti duhovni nivo na kojem se nalazila do spuštanja i oblačenja u čovjekovo srce, to jeste u zemaljske želje.

Naš zadatak se sastoji u tome da, suprotno svim ostalim željama koje se zovu srce ili tijelo čovjeka, tačku u srcu ispunimo Višom Svjetlošću.

Kabalisti govore da ispunjenje duše svjetlošću pruža čovjeku osjećaj Višeg svijeta. To znači da čovjek može da živi (da se osjeća), da se nalazi, kako u Višem tako i u našem svijetu, istovremeno. On u sebi sjedinjuje oba ova svijeta.

Stanje, pri kojem čovjek u našem svijetu u potpunosti ispravlja i ispunjava svoju dušu na najviši duhovni nivo, zove se Kraj ispravljanja duše ili jednostavno Kraj ispravke.

Kabala čovjeku daje mogućnost – od trenutka kada on osjeti težnju prema Višem i zahvaljujući tome dobije prvu informaciju o Kabali – da savlada metodologiju ispunjenja duše, da postigne stanje punog uživanja, osjećaja vječnosti, apsolutne spoznaje i savršenstva.

I on dobija mogućnost da to realizuje sada, u ovom svijetu, u ovom životu, a ne da se vraća iznova i iznova u taj „ne najbolji“ od svjetova, da ostaje u traženju i patnji od svog rođenja do smrti.

Budući da se duše neprestano mijenjaju, razvijaju i usavršavaju, zadatak kabale je da za svaku generaciju stvori, upravo za nju, prikladan način primanja Višeg ispunjenja.

Zato se ta nauka i zove „kabala“ – primanje, jer obučava metodologiji ispunjenja duša svjetlošću.

Kabala čovjeka uči kako da primi Višu Svjetlost i njom potpuno ispuni dušu, odnosno sve želje, kako želje srca tako i duhovne želje.

To je moguće jer su sve naše želje stvorene upravo tom svjetlošću. I zato mi, samo njenim neposrednim ispunjenjem, osjećamo zadovoljstvo.


DUHOVNA ŽELJA – ŠTA JE TO?

Ako su nam prve četiri faze želja (želje tijela – za hranom, krovom, seksom, želja za bogastvom, želja za vlašću, počastima, želja za znanjem) potpuno razumljive i osjećamo ih, o duhovnim željama nemamo nikakvu predstavu.

Čovjek neće ni znati šta je to „duhovno“ sve do tada dok zadovoljava svoje želje posredstvom stvari našeg svijeta.

On vidi stvari i tačno zna prema čemu teži. No, kada u njemu nastane želja ka Višem, u našem svijetu on ne vidi izvor koji bi mogao tu želju da mu ispuni.

Tada se čovjek osjeća bespomoćno i zbunjeno: nema više osjećaj ukusa u životu, nema čime da ga ispuni.

Njemu je jednostavno loše. Njega nešto negdje „vuče“. No, gdje? On ne zna  gdje da se obrati, jer izvor užitka nije vidljiv. Čovjek ima sposobnost da na neko vrijeme zaboravi, što po pravilu i radi.

U djetinjstvu sebi postavljamo pitanje: „Za što mi živimo?“ No, zatim nastaje period odrastanja, a hormoni djetinjstva potiskuju to pitanje, potiskuju želju da se nađe smisao i izvor života. Naše seksualne i intelektualne težnje udaljavaju nas od njegovog rješenja.

No zatim to pitanje izranja i ponovo nas uznemirava. I onaj koji stvarno traži odgovor na njega, a nije u stanju da ispuni nastalu prazninu, dolazi da izučava Kabalu, odnosno ispravnije, njega dovode od Gore: dolazi vrijeme ispunjenja ljudske duše.


DUHOVNI PROSTOR

Kada umire čovjekovo tijelo duša se premješta u novorođeno tijelo. Iz jednog života u drugi, duša se postepeno priprema da se otkrije u čovjeku.

Čovjek proživi mnoge živote ne osjećajući svoju dušu – težnju prema Višem svijetu. Nemojte to poistovjetiti sa svjetovnom, zemaljskom „težnjom ka Višem“, pod kojim se obično podrazumijeva stvaralaštvo, poezija, muzika, umjetnost.

Čovjek pojavljivanje duše osjeća kao novu želju, težnju, kao prazninu koju ne zna čim da ispuni. Od tog trenutka počinje put traženja koji će ga obavezno dovesti do Kabale.

I to traženje (nedostatak) dovešće u kabalu sve ljude na svijetu, zato što je kabala jedinstvena metodologija za ispunjenje duše.

Od trenutka kada je čovjek došao u Kabalu, to jeste, našao Učitelja, knige i grupu, počinje period koji se zove „vrijeme pripreme“ (za ulazak u Viši svijet). Taj period može trajati nekoliko godina (najmanje tri godine).

Zatim čovjek počinje da osjeća Viši svijet, to jeste, jasno osjećanje Stvoritelja. Pred njim se otkrivaju duhovna prostranstva. Na periferiji tog prostranstva nalazi se čovjek, a u središtu tog prostranstva je Stvoritelj.

Duhovno prostranstvo je prostranstvo svojstava, slično fizičkom polju, s maksimalnom manifestacijom u središtu i slabljenjem od centra ka periferiji, sve do potpunog isčezavanja tog svojstva na granici iza koje počinje naš svijet.

Promjenom svojih svojstava u odnosu na Stvoritelja čovjek može napredovati u duhovnom prostranstvu: različitost svojstava čovjeka i Stvoritelja izaziva uzajamno udaljavanje jednog od drugog, a sličnost svojstava ih dovodi do zbližavanja. Ponovo poklapanje svojstava dovodi do prianjanja uz Stvoritelja.

Mi smo, u našem početnom stanju, po svojstvima suprotni Stvoritelju, tako da se nalazimo uglavnom van tog polja i ne osjećamo Stvoritelja.

Poslije početne faze pripreme čovjek dobija prvu, najmanju sličnost sa Stvoriteljem, što uzrokuje prelaz granice (Mahsom) iz našeg svijeta u duhovni.

Nadalje, počinje duhovni put, kada čovjek jasno osjeća Stvoritelja i osjećajući razliku svojih svojstava u odnosu na Stvoritelja, svjesno ispravlja sebe i približava se Njemu.

Taj put postepenog prianjanja uz Stvoritelja, kroz sličnost svojstava, sastoji se iz uzastopne ispravke, ispravkom svakog od 620 egoistočnih svojstava čovjeka na altruistično svojstvo.

U kabali se to opisuje kao uzdizanje (u svojim svojstvima) na 620 nivoa. Osobenosti ovih nivoa kabala opisuje kao metode ispravke želja na svakom nivou. Kao rezultat toga čovjek svaki put postiže novi osjećaj Stvoritelja.

Čovjek je obavezan da postepeno u sebi ispravi svih svojih 620 želja, to jeste, da se popne na svih 620 nivoa, nalazeći se u svom zemaljskom tijelu, živeći u ovom svijetu.

Nakon toga, kada čovjek završi uzdizanje po duhovnim ljestvicama, potpuno se identifikuje sa dušom. U skladu s tim, nestaje potreba da se ponovo vraća u materijalni svijet i da se oblači u tijelo.

Postoje slučajevi kada se posebnim dušama povjerava da se ponovo oblače u tijela radi ispunjenja posebnih misija – pomoći ostalim dušama u našem svijetu obučenim u tijela.

Najupečatljiviji primjer je naizmjenično spuštanje velike duše Avraama u naš svijet, koja se zatim pojavila u obliku Mojsija, Rašbia, Aria, Baal Sulama.


SMRT ČOVJEKA – SMRT TIJELA ILI DUŠE

Ne umire čovjek, već njegovo biološko tijelo. U početku svi mi osjećamo samo naše tijelo – zemaljske želje. Zatim se u nama pojavljuje želja za Višim.

To nije zemaljska želja, već početak duhovnosti – želja Stvoritelja. Ako čovjek u sebi razvije tu želju, onda on, osim svojsatva (želja) svog tijela, počinje da osjeća svoju dušu – dio svojstva Stvoritelja u sebi.

Ako ispravi sebe tako, da duhovna želja potisne želje tijela, i tijelo se potpuno poistoveti s dušom, onda čovjek osjeća umiranje tijela kao odbacivanje gornjeg pokrivača sa duše.

Tijelo umire, ali se čovjek osjeća odvojeno od tijela dok još živi u njemu.

Ako živimo unutar želja našeg svijeta (hrana, seks, bogastvo, vlast, znanje), onda ispunjenje dobijamo kroz naše tijelo, odnosno kroz pet čulnih organa.

Možemo nadraživati naš mozak električnim impulsima, šaljući signal kroz u njega ugrađene elektrode, i osjećati zadovoljstva, kao da su primljena kroz naših pet čula. U tom slučaju direktno djelujemo na centre užitka, šaljući im isti signal koji primaju od receptora naših pet čula.

Ovo je primjer uticaja, ne kroz čulne organe, već neposredno kroz centre užitaka, u koje i dolaze svi signali.


DUŠA, EKRAN I UŽITAK

Duhovnu želju dobijamo, ne kroz naše tijelo, već direkto od Gore. Za njeno ispunjenje takođe je neophodan organ osjetljivosti. On se naziva „ekran“ (Masah).

Čim se taj organ osjetljivosti pojavi u čovjeku, on kroz njega počinje da osjeća zadovoljstvo. Sam užitak se zove Viša Svjetlost. Kroz ekran Svjetlost ulazi u našu želju da bi se želja njom nasladila. Sama želja za prijem užitka od Više Svjetlosti, naziva se duša.

Svjetlost, kao izvor užitka, može da se osjeti samo ako čovjek stekne dodatni čulni organ sposoban za prijem te Više Svjetlosti.

Sve komponente: svjetlost (užitak), ekran (prijemnik) i duša (primalac) – nijesu nikako povezani sa našim zemaljskim tijelom. Stoga uopšte nije važno da li je čovjek u zemaljskom tijelu ili ne.

Čim se u čovjeku pojavi veza sa Višom Svjetlošću on počinje da kontaktira sa njom, ispravlja sebe, kako bi se ispunio tom Svjetlošću.

Postepena korekcija čovjeka, pod uticajem Više Svjetlosti i odgovarajuće ispunjenje njom, naziva se duhovno postizanje.

U ovom procesu, koji zahtijeva cjelokupnog čovjeka, tijelu se pridaje pažnja samo kao prema sredstvu za duhovno podizanje.

Mali užitak, u odnosu na veliki, se ne može uopšte osjetiti: veliki užitak ga potiskuje. Prema tome, iako se kabalista i nalazi u ovom svijetu kao i mi, on, u principu, već živi u Višem svijetu.

No, budući da mi ne osjećamo njegov svijet, svi njegovi pogledi na svijet za nas su skriveni, tajni, nepoznati, to jeste nalaze se s druge strane Mahsom.

Kada čovjek poistovjeti sebe sa svojom dušom, a ne sa svojim tijelom, onda smrt tog tijela doživljva kao promjenu odjeće.

Njegova osjećanja, koja je stekao u ovom svijetu, ne mijenjaju se, a Viši svijet u kojem već živi, ostaje s njim i poslije smrti zemaljskog tijela.


NA KAKVE PODATKE SE OSLANJA KABALA

Kabala uzima u obzir samo tačne, empirijski provjerene podatke. Ona ne uzima u obzir nikakve teorije ili pretpostavke.

Sve ono, na čemu se kabala kao nauka temelji, mi smo saznali od onih ljudi, koji su kroz tačku u srcu, kroz dušu, lično postigli viša osjećanja, to jeste, shvatili, provjerili, izmjerili i opisali ih. Ukupnost njihovih istraživanja i čini nauku „kabala“.

U kabali, kao i u bilo kojoj nauci, postoji vlastiti jasni istraživački aparat: matematički, fizički, grafički (u obliku dijagrama i tablica).

Umjesto osjeta i osjećanja, kabalist se koriste vektorima, silama privlačenja želja, silama potiskivanja, njihovi odnosi se mjere numerički, a želje i njihovo ispunjenje određuje se mjerama.

U našem svijetu, lišeni smo mogućnosti da izmjerimo kako unutrašnje napore, tako i subjektivne senzacije čovjeka, a još teže, tačno da uporedimo osjećanja, percepcije i utiske dva različita čovjeka.

Možemo samo da saosjećamo s bespomoćnošću psihologa i psihijatara, potpuno lišenih mogućnosti da jasno operišu duhovnim parametrima čovjeka.


ISTORIJA I JEZIK KABALE

Sve ono, što znamo o Višem svijetu prije nego ga mi sami postignemo, znamo od ljudi koji su ga lično postigli.

Opisali su nam svoj put, svoje osjete, svoje zaključke i preporuke koje nam se nude kako bi prošli taj isti put.

Njihovi opisi putovanja u Viši svijet su kabalističke knjige koje datiraju još od vremena Avraama.

Avraam je bio prvi kabalista. Počeo je sebi da postavlja pitanje o smislu života i to ga je dovelo do neophodnosti otkrivanja Više sile.

Svoje utiske o otkrivanja Stvoritelja izložio je u knizi „Knjiga Stvaranja“ (Sefer Jecira). To je bilo prije 3700 godina. Avraam je u svojoj knjizi koristio jezik kabale. Tu knigu i danas izučavaju kabalisti.

Sledeći veliki kabalist je Mojsije (Moše) koji je shvatio Stvoritelja i opisao svoje postignuće u knjigama koje je nazvao „Tora“ – „Petoknjiže“ (Biblija).

Kako bi opisao svoje duhovne utiske, on je koristio jezik Kabale – „Jezik grana“, koji se temelji na sličnosti našeg svijeta, njegovom korijenu u Višem svijetu.

Kako se sve u našem svijetu rađa od sila koje silaze iz Višeg svijeta, onda je svaki objekat, akcija, svaka pojava u našem svijetu slična grani koja raste iz Višeg svijeta.

Mojsije je uzeo imena predmeta i akcija našeg svijeta kako bi njima opisao objekte i akcije Višeg svijeta.

Spolja, njegovo opisivanje izgleda kao priča o našem svijetu, ali iza riječi našeg svijeta nalaze se opisi Višeg. I samo onaj koji osjeća Viši svijet, sposoban je da pravilno percipira Mojsijevu priču.

Vavilonski Talmud (početak nove ere) je knjiga koja opisuje zakone Višeg svijeta u obliku pravnih zakona našeg svijeta.

Zakoni opisani u Talmudu, kako nam spolja izgleda, govore o ponašanju čovjeka u našem svijetu, ali to je samo prividno. Kabalisti u tekstu Talmuda vide precizan opis Višeg svijeta.

Za opisivanje Višeg svijeta koristi se takođe jezik legendi i proročanstava. Kabalistima nije važno na kakvom jeziku je napisana knjiga o Višem – o Stvoritelju. U svakom slučaju, dok čita, on osjeća ono što opisuje autor, baš kao što muzičar, čitajući note, sluša muziku.


ZEMALJSKI I DUHOVNI ORGANI –  ČULA

Rođeni smo s pet čula: vid, sluh, miris, ukus i dodir. Kroz njih primamo u sebe, kao u crnu kutiju, neku informaciju spolja.

Informacija, dolazeći u mozak, obrađuje se i postaje sveukupna slika svijeta oko nas. Te senzacije se zovu „ovaj svijet“ ili „moj svijet“. Da budem precizan, ja ne znam šta postoji van mene. Ja samo određujem svoju reakciju na neki vanjski uticaj.

Naš organ sluha je dizajniran tako da membrana odvaja spoljno okruženje od unutrašnjosti. Membrana može biti manje ili više osjetljiva, zdrava ili povrijeđena.

U zavisnosti od toga, mi određujemo zvuk kao jak, slab, visok, nizak ili ga uopšte ne čujemo. Koji zvuk čujem, ne zavisi od toga kakav je on spolja, već od strukture mog organa opažanja, to jeste od mojih kvaliteta.

Ja ne osjećam vanjske vibracije, već reakciju mog senzora na njih. Osjećam nešto unutar sebe i kažem da je to vanjski zvuk. Isto važi i za sve ostale naše senzacije.

Kao rezultat, proizlazi da smo apsolutno zatvoren sistem: svako od nas osjeća svoje unutrašnje reakcije na vanjsko, nama nepoznato djelovanje. I, mi nikada ne možemo objektivno da doživimo ono što se događa van nas.

I sve što osjećamo je ono što - samo zahvaljujući našim čulima, provodnicima, mozgu - centri percepciraju tako, a ne drugačije i nama ih predstavljaju kao informaciju. Izvan sebe, mi ne znamo kakva je ona. Zatvoreni smo u sebe.

Šta je to što mi daje dodatni, svjesno stečeni čulni organ – ekran? Omogućava mi da dobijam informacije, ne kroz mojih pet prirodnih čula u moje egoistične želje (da razumijem ono što se događa samo zarad svoje koristi, to jeste neobjektivno), već neposredno i objektivno.

Na taj način dolazim do istinskog, mojim kalkulacijama neisprljanog, razumijevanja apsolutnog, objektivnog svemira. Upravo to nam daje nauka Kabala.

Ona djeluje u potpunosti na naučnoj osnovi, s ponovljivošću iskustva, zabilježenim podacima, obnovljivošću itd, kao i u bilo kojoj nauci. Ja govorim kao naučnik koji je došao u Kabalu.

Kabala je nauka koja nema nikakve veze sa religijom. Možete pitati bilo kog religioznog čovjeka da li je upoznat s Kabalom. Vidjećete kako se povlači i kako je se boji. Jer to i određuje odnos čovjeka prema svijetu, životu, prema postojanju.

A, ako kabalista spolja liči na religioznog čovjeka, onda je po svom unutrašnjem pogledu na svijet, odnosu prema životu, prema svijetu – potpuno drugi čovjek.

Međutim, odnos religioznih prema kabalistima, potpuno jasno ih odvaja.


GEMATRIJA DUŠA

Ako dva kabalista pročitaju isti opis Višeg svijeta, onda će osjetiti neku njegovu sliku. Ali, kako oni mogu uporediti svoje osjete? Jer su osjeti svakog čoveka unutar njegove duše, u saglasnosti sa njenim unutrašnjim svojstvima.

Ako je jedan kabalist veći od drugoga po veličini ekrana, po duhovnoj visini postizanja, onda će se, naravno, slike koje im se otkrivaju razlikovati dubinom onog što se događa. To je slično tome, kao da sam ja, na primjer učenik petog razreda, a vi desetog. Tada se vi, prirodno, u sve što se događa, bolje razumijete.

Kvalitet duše je sveukupnost njenih svojstava. U našem svijetu u svakom čovjeku, u njegovom karakteru, postoji čitav niz svojstava: pohlepa, ljubomora, milost, sumnjičavost itd, ali se kod svakog ona nalaze u različitoj proporciji.

Izučavajući Kabalu možete precizno saznati strukturu duše, njen skup želja, tačno opisati i formulisati njenu strukturu.

Stvoritelj je stvorio jednu želju, jednu strukturu – dušu, koja se zove „Adam“. Ali u njoj je moguće razlikovati 600 000 djelova – fiksiranih struktura, pojedinačnih duša.

U svakoj duši (kako u opštoj, tako i pojedinačnoj) postoji 620 unutrašnjih djelova, pojedinačnih želja. Njihov međusobni sklop određuje strukturu duše.

Svaka određena struktura duše dobija svoje ime po svom osnovnom, samo za nju karakternom, kvalitetu. On se izražava brojčano.

Brojčana vrijednost duše naziva se gematrija. Gematrija skupa svojstava označava se slovima, to jest, slova se izgovaraju umjesto skupa brojeva: umjesto da duše nazivaju po njihovim brojevima, nazivaju ih po imenima, budući da u hebrejskom jeziku u početku nema brojeva – predstavljaju ih slovima.

A tada, postizanje postaje apsolutno.

Kao rezultat svoje ispravke sve duše se sjedinjuju u jednu opštu dušu. I tada između njih nastaje puna uzajamna veza, kao u jednom sistemu.

Ova konstrukcija opšte (zajedničke) duše u potpunosti povezuje sve duše na takav način da, kao rezultat spajanja u jednu dušu, svaka od njih osjeća ono što osjećaju sve zajedno. I tada razumijevanje postaje apsolutno.

To stanje se i naziva Konačna ispravka.

Nakon toga, duša, koja prima svjetlost od Gore, podiže se do Prvobitnog Izvora – Stvoritelja i postaje jednaka Njemu.

Nivoi koji se nalaze iznad Konačne ispravke nazivaju se „tajne Tore“. Njih nema ni u jednoj knjizi, oni se nigdje ne objašnjavaju i nigdje ne razabiraju.

Ta će se stanja pojaviti kada se cijeli svijet uzdigne do odgovarajućeg nivoa, nakon 6000 godina od pojavljivanja duše Adama u čovjeku. Danas, do kraja 6000 godina ostalo je još 237 godina. Ali naši napori to razdoblje mogu skratiti mnogo puta.


ZAŠTO JE KABALA – NAUKA O PRIMANJU UŽITKA?

Pod užitkom u Kabali podrazumijeva se ispunjenje u svim njegovim pojavljivanjima: materijalnim, moralnim, intelektualnim, fizičkim.

Pored toga, ima se u vidu apsolutni, trajni, vječni, savršen i cjelovit užitak (ispunjenje).
Užitak se osjeća samo ako postoji vrlo snažna želja – kada je jasno što želiš – i u potpunoj odsutnosti onoga što se želi.

Primljeni užitak odmah smanjuje želju, što zauzvrat smanjuje užitak.

Maksimalni užitak se osjeća pri prvom kontaktu onoga koji želi sa onime što želi, slično onome kada čovjek, koji je gladan, osjeti prvi komad hrane u ustima.

No, zatim glad nestaje, želja se smanjuje, nastaje sitost. I, od svakog sljedećeg komada hrane više se ne osjeća onaj užitak kakav je bio na početku uzimanja hrane.

Zato gurmani, za kraj objeda, ostavljaju najukusnija jela kako bi ispunili smanjenu želju - velikim užitkom.

Ako počnemo izučavati naše užitke od sticanja znanja, vlasti, bogastva, seksa i hrane, vidjet ćemo da se svi oni smanjuju pri dobijanju željenog. Često čovjek radi godinama kako bi dobio ono što želi, ali dobijanjem toga, gubi osjećaj užitka.

Upravo naš gubitak osjećaja užitka (zadovoljenje jednog) tjera da tražimo nove užitke.
Reklame, moda i slično, daju nam nove želje, a potraga za njihovim ispunjenjem u potpunosti nas obuzima, jer se radujemo budućem užitku.

Nakon primanja željenog, ponovo nam je potrebna potraga za novim užitkom. I to je beskonačan proces. Zato čovjek nikada ne uživa: on se nalazi u stalnom pokretu za užitkom.

Kabala uči čovjeka da prima beskrajne užitke: vječne, apsolutne, savršene, koji se otkrivaju u obliku stalnog užitka i pokoja (mira). Zato se ova metoda i naziva „hohmat kabala“ (nauka primanja).

Tu metodu dao nam je Stvoritelj, kako bi osjećali ogromne želje i odmah ih ispunjavali, i iznova željeli i i ponovo primali željeno. I tako stalno.

Zatim, budući da ne postoji jaz između želje i ispunjenja, nalazili bi se u stalnom miru i ispunjenju. Jača želja dolazi s većim užitkom.

Kako stvoriti takvu želju? U našem svijetu ne postoji takva želja. Stoga je duša suprotna cijelom našem svijetu. Suprotna je našem svijetu po svom svojstvu – altruizmu, koji se u Kabali naziva ekran. Proces sticanja ekrana i jeste predmet izučavanja Kabale.

To je strogo praktičan pristup, savladavanje posebne tehnike. On se javlja u procesu izučavanja određenih kabalističkih knjiga.

Na primjer, osnovni udžbenik u nauci kabala je „Talmud deset sefirot“; u početku se navodi „Knjiga života“ koju je dao veliki kabalist Ari (XVI vijek). Zatim dolaze komentari drugog velikog kabaliste, već našeg savremenika, J. Ašlaga (XX vijek). Potom slijedi dio „Unutrašnje razabiranje“, koje, izloženo u prvom dijelu, objašnjava drugim jezikom i detaljnije. Slijedi dio „Značenje riječi“ – pitanja o smislu riječi koje koristimo. Zatim – „Pitanja i odgovori“: pitanja i odgovori o duhovnim pojavama.

Kabalističke knjige izvorno su struktuirane po akademskom sistemu. Pri čemu oni koji su ih pisali nijesu studirali ni u jednoj obrazovnoj ustanovi i nijesu znali savremenu nastavnu metodologiju, već su polazili od svog znanja o čovjekovoj prirodi.

Činjenica da predstavljanja materijala odgovara našim naučnim knjigama još jednom naglašava da je kabala nauka.

- Kakav je odnos užika u našem i u duhovnom svijetu?

To je neuporedivo. Najniži, prvi stepen Višeg svijeta daje nam stalne užitke milijardu puta veće od ukupnog užitka svih ljudi tokom cjelokupnog postojanja čovječanstva, kako do danas tako i u budućnosti.

Takva je priroda duhovnih stepena: viši je milijardu puta veći od nižeg.

- Kako se uzdići u Viši svijet?

Postoji samo jedan način da se kroz Mahsom pređe u Viši svijet – da se stekne duhovna snaga, ekran.

Čovjek koji, posredstvom izučavanja kabalističkih knjiga, nije privukao okružajuću svjetlost, nalazi se samo u senzacijama našeg svijeta i uopšte ne osjeća duhovni svijet.

U našem svijetu ne postoji takva sila koja bi mi obezbijedila ekran. Zato su kabalisti i pisali svoje knjige.

Kabalista se nalazi u duhovnom svijetu. U svojoj knjizi on opisuje ono što tamo osjeća. Čitajići njegovu knjigu, ja sebi ne mogu predstaviti ono što on opisuje, ali ja hoću da ga stvarno razumijem, da osjetim ono, što on osjeća.

Zato, u vrijeme čitanja teksta o duhovnom svijetu, ja na sebe izazivam uticaj svjetlosti s tog mjesta koje on opisuje.

Ona mi svijetli izdaleka, ispravlja me, podiže. Drugi odnos prema kabalističkim knjigama, osim zarad ispravke i podizanja, je zabranjen.

Da bi se izazvao sjaj okružujuće svjetlosti potrebne za podizanje u Viši svijet, neophodna je velika želja. Obična čovjekova želja za to nije dovoljna.

Postoje posebne ličnosti s velikom željom koji samostalno mogu ući u Viši svijet. No, takvi su rijetki, zato nam kabalisti savjetuju da koristimo efekte grupe, sjedinjavanja duša, želja.

Stvar je u tome, da se na nivou „Konačne ispravke“ sve naše duše spajaju u jednu opštu dušu, koja se zove „Adam“. Ako se ujedinimo u grupu, zajedno izučavamo, pozitivno djelujući jedan na drugog, izazivajući time u svakom od nas povećanje želje prema Višem, tada ćemo od svakog primiti kumulativnu želju za ispravkom.

Ako čovjek dobije želju svojih deset prijatelja, tada je želja u njemu već dovoljno velika da privuče na sebe okružujuću svjetlost, koja će ga izmijeniti u skladu s prvim duhovnim stepenom.

Prije mnogo godina, kabalisti su izložili metodologiju kako organizovati grupe, kakvi odnosi treba da budu među članovima grupe, kako oni treba međusobno da budu povezani.

Proizlazi da je usvajanje duhovnog svijeta živ i dinamičan proces, koji uključuje zajedničke obroke, piknike, praznike, subote, izlete. Sve treba da bude potčinjeno jednom cilju – da se prijatelji u grupi što više povežu, kako bi pravilno napredovali.

- A ako ja ne osjećam težnju za duhovni razvoj?

Ako čovjek ne želi duhovno onda ima dvije mogućnosti: ili napušta i zaboravlja sve ili da odluči da ide na predavanja i da sluša Kabalu. I da se nada da će mu se želja pojaviti. To je slično načinu na koji na nas utiče reklama, moda.

Zašto to mora da učini? Jer u tom slučaju on unaprijed ide prema cilju. Pored toga, prije nego čovjek uradi puno nepotrebnih stvari u svom životu, izbjeći će patnju, koja će ga svejedno prinuditi da dođe do Kabale: on jednostavno ne želi da se više vraća u ovaj svijet i da počinje sve iznova.

Ali onaj koji još uvijek potpuno ne osjeća nikakvu želju da sazna cilj, smisao života, treba mnogo da sluša kako bi osjetio potrebu za neophodnošću izučavanja Kabale.

Očekujemo ljude, koji se pitaju o smislu života i kojima to pitanje ne da mira. To su oni ljudi u kojima se rodila duhovna tačka. Mnogi dolaze i odlaze a ostaju pojedinci: oni koji su spremni na sve kako bi postigli cilj života. Svake godine takvih je sve više.

U prethodnim vjekovima, kabalisti su pisali o tome da će od 1995. godine početi masovni dolaziak u kabalu, zato što je to vrijeme masovnog ispravljanja i uzdizanja do onog nivoa, s kojeg se spušta duša svih ljudi.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

Нема коментара:

Постави коментар