среда, 5. мај 2021.

GOST I DOMAĆIN - Trpezarijski sto - ČIN DRUGI

 
Trpezarijski sto - Semen Vinokur

ČIN DRUGI 

Sljedećeg dana, u istoj sobi, domaćin je pripremio svjež obrok koji sadrži potpuno istu vrstu delicija kao i dan ranije. On sjedi za stolom i gost ulazi, sa nepoznatim, pomalo tajnovitim izrazom lica. 

Domaćin (vedro se osmijehuje, nesvjestan promjene): Čekao sam te. Tako sam srećan što te vidim. Molim te sjedi. 

Gost sijeda za sto i učtivo miriše hranu. 

Gost (gleda hranu): Sve je ovo za mene?

Domaćin: Naravno! Samo za tebe! Bio bih oslađen ukoliko bi sve to primio od mene. 

Gost: Hvala, ali ja sve to zaista ne želim baš toliko mnogo.

Domaćin: To nije istina! Ti to stvarno želiš i ja znam da je to upravo tako! Zbog čega ti to ne bi želio?

Gost: Ne mogu sve ovo da uzmem od tebe. Osjećam se nelagodno. 

Domaćin: Kako to misliš, nelagodno? Toliko želim da imaš sve ovo! Šta misliš, za koga sam ovo pripremio? Bilo bi mi ogromno zadovoljstvo ukoliko bi sve to pojeo.

Gost: Možda si u pravu, ali ja ne želim da pojedem svu ovu hranu. 

Domaćin: Ali, ti ne uzimaš samo obrok; ti mi takođe činiš uslugu sjedeći za mojim stolom i uživajući u onome što sam pripremio. Ja sve to nisam pripremio zbog tebe, već zato što uživam u tome što to primaš od mene.

To je razlog iz kojeg bi tvoj pristanak da jedeš bio usluga meni. Ti bi primio sve to zbog mene! Ti ne bi primao, već bi meni davao  veliku radost. U stvari, ne bi ti bio taj koji prima od jela koje sam spremio, već bih ja bio onaj koji bi od tebe dobio veliku radost. Ti bi bio taj koji meni daje, a ne obrnuto.

Domaćin moleći primakne mirisni tanjir pred svog nevoljnog gosta. Gost odgurne tanjir. Domaćin ga ponovo primakne, i gost  opet odbije. Domaćin uzdiše, i sav njegov izgled pokazuje koliko hoće to da njegov gost prihvati hranu. Gost sada prihvata stav davaoca i to je usluga domaćinu. 

Domaćin: Preklinjem te! Molim te, učini to da budem srećan. 

Gost počinje da jede, zatim zastaje da razmisli. Zatim ponovo počinje, i opet zastaje. Svaki put kada gost zastane, domaćin ga podstiče da nastavi. Tek nakon izvjesnog nagovaranja gost nastavlja. Domaćin neprestano stavlja nove delicije pred svog gosta, i svaki put ga moli da mu udovolji time što će ih uzeti.

Gost: Ukoliko mogu da budem siguran u to da jedem zato što tebi to pruža zadovoljstvo, a ne zato što ja to hoću, ti bi postao primalac, a ja davalac zadovoljstva. Ali, da bi to bilo tako, ja moram da budem siguran da jedem jedino zbog tebe, a ne zbog sebe. 

Domaćin: Ali, naravno da ti jedeš samo zbog mene. Naposletku, sjedeo si za stolom i nisi htio ništa da okusiš sve dok ti nisam dokazao da nije to da ti samo jedeš, nego da umjesto toga ti meni pružaš veliku radost. Došao si ovdje da meni pružiš zadovoljstvo.

Gost: Ali, ukoliko treba da prihvatim nešto što na početku ne želim, ja ne bih uživao u tome što to primam, a ti ne bi imao priliku da uživaš iz toga što me gledaš da voljno prihvatam tvoju ponudu. Tako, proizlazi da ti možeš da primiš zadovoljstvo samo u onoj mjeri u kojoj ja uživam u tvojoj ponudi. 

Domaćin: Ja tačno znam koliko ti voliš ovu hranu i koliko možeš od svakog jela da pojedeš. Zato sam pripremio ovih pet jela. Uostalom, ja tačno znam tvoju želju za svakim od ovih jela, a ne za nečim drugim u tvom životu. 

To da znam koliko ti uživaš u njima, u meni evocira osjećaj tvog zadovoljsta. Takođe me raduje što ti uživaš u mojim jelima. Uopšte ne sumnjam u to da je zadovoljstvo koje primam od tebe stvarno.

Gost: Kako mogu da budem siguran u to da uživam u ovim jelima samo zato što ti to hoćeš, i zato što si sve ovo pripremio za mene? Kako mogu da budem siguran u to da ne treba da te odbijem, i da time što od tebe primam ja zapravo tebi dajem radost? 

Domaćin: Sasvim jednostavno! Time što si u potpunosti odbio moje ponude, sve dok nisi postao siguran da to radiš zbog mog zadovoljstva. Tek tada si ih prihvatio. Poslije svakog zalogaja koji uzmeš, ti ćeš osjetiti da jedeš zbog mog zadovoljstva, i osjetiti radost koju mi donosiš.

Gost: Ja mogu da se oslobodim srama i da budem ponosan što ti pružam zadovoljstvo ukoliko mislim, svaki put kada primim, da ja to primam zbog tebe... 

Domaćin: I zato, pojedi sve! Ti sve to hoćeš, i time ćeš mi dati svaki delić zadovoljstva koji možeš! 

Gost (jede sa zadovoljstvom i dovršava svako jelo do kraja, ali nakon toga vidi da još nije zadovoljan): I, sada sam sve ovo pojeo i uživao u tome. I više nema hrane u kojoj bih uživao. Moje zadovoljstvo je nestalo jer više nisam gladan. Sada ne mogu da donesem nikakvu radost nikome od nas. I, šta da radim dalje?

Domaćin: Ne znam. Ti si meni dao veliko zadovoljstvo primajući od mene. Šta još mogu da učinim za tebe da bi ti uživao ponovo, i ponovo? Kako da imaš želju da ponovo jedeš, ako si sve već pojeo? Odakle ćeš dobiti novi apetit? 

Gost: Istina, moja želja za uživanjem pretvorila se u želju da tebi dam radost, i ukoliko sada ja ne mogu da uživam, kako onda da tebi donesem zadovoljstvo? Na poslijetku, ja ne mogu da unutar sebe stvorim apetit za još jedan obrok od pet jela!

Domaćin: Ja nisam pripremio ništa više od onoga što si ti sam želio. Učinio sam sve što sam mogao da bih ti udovoljio. Tvoj problem je: „Kako da ne prestanem da želim još više, dok primam sve više i više?” 

Gost: Ali, ukoliko užitak ne zadovolji moju glad, ja ne mogu to da osjetim kao zadovoljstvo. Osjećaj zadovoljstva dolazi kada zadovoljim svoje potrebe. Da nijesam bio gladan, ja ne bih mogao da uživam u hrani, i zato tebi ne bih mogao da dam radost. Šta mogu da učinim da bih stalno htio još, i time neprestano tebi davao radost pokazujući ti svoje zadovoljstvo?

Domaćin: Za to je tebi potreban drugačiji izvor želje i drugačiji način zadovoljenja. Time što koristiš glad da bi primio i hranu i radost iz toga što jedeš, ti zadovoljavaš obije potrebe. 

Gost: Razumio sam! Problem je u tome što sam spriječio sebe da osjećam radost ukoliko bih osjetio to da ćeš ti od toga imati koristi. Odbijao sam do te mjere da, mada je čitav obrok bio postavljen preda mnom, ja nijesam mogao da ga prihvatim zbog svog srama iz primanja. Taj sram je bio toliko snažan, da sam bio spreman da umrem od gladi, samo da izbjegnem osjećaj srama zbog toga što sam primalac. 

Domaćin: Ali, onda kada si se uvjerio da ne primaš zarad sebe, ti si počeo da primaš zarad mene. Zbog toga si uživao i u hrani i u zadovoljstvu koje si mi pružao. Zbog toga, kada jedeš hranu, to treba da bude u skladu sa tvojom željom. Naposlijetku, bez zadovoljstva iz hrane, kakvo zadovoljstvo bi mogao da mi pružiš? 

Gost: Ali, nije dovoljno to da primam zarad tebe, i da znam da ti uživaš da ovo radiš za mene. Ukoliko moje zadovoljstvo potiče iz tvoje radosti, onda izvor mog zadovoljstva nije hrana, već ti! Moram da osjetim tvoju radost. 

Domaćin: To bi trebalo da bude lako, budući da sam ja potpuno otvoren za to.

Gost: Da, ali od čega zavisi moje zadovoljstvo? Zavisi od tebe, od onoga kome pružam zadovoljstvo. To znači da moje zadovoljstvo zavisi od toga koliko snažno želim da tebi pružim radost; to jest u  mjeri u kojoj osjećam tvoju veličinu. 

Domaćin: Šta onda ja treba da uradim? 

Gost: Da sam znao više o tebi, da sam te bliže znao, to da si zaista veliki, tada bi se otkrila tvoja veličina i moć. Tada bih uživao i iz pružanja zadovoljstva tebi, i iz toga što sam svjestan ko ga prima. Tada bi moje zadovoljstvo bilo srazmjerno otkrivanju tvoje veličine.

Domaćin: Da li to zavisi od mene? 

Gost: Pogledaj, ako ja dajem, važno mi je da znam koliko dajem i kome. Ukoliko je to neko koga volim, recimo moja djeca, onda sam spreman da dajem u mjeri moje ljubavi prema njima. To mi daje radost. Ali, ukoliko neko sa ulice dođe u moju kuću, daću i toj osobi nešto, jer mogu da saosjetim sa tim da ona ima potrebu za nečim, i da se nadam da će i meni neko pomoći, kada mi bude bila potrebna pomoć. 

Domaćin: Ovaj princip je temelj čitavog koncepta društvenog blagostanja. Ljudi su razumjeli da će svi patiti ukoliko ne bude bilo uzajamne pomoći. To jeste, i oni će sami patiti, kada njima bude nešto trebalo. Egoizam primorava ljude da daju, ali to nije istinsko davanje. To je jednostavno način da se osigura opstanak. 

Gost: Ja zaista ne mislim da je ovakva vrsta davanja iskrena. Sva naša „velikodušnost” nije ništa drugo nego način da dobijemo zadovoljstvo time što dajemo zadovoljstvo sebi i onima koje volimo.

Domaćin: Kako da onda tebi pružim zadovoljstvo, koje je izvan zadovoljstva koje se nalazi u hrani pripremljenoj za tebe?

Gost: To ne zavisi od tebe, već od mene. Ukoliko osoba koja dolazi u moju kuću nije obična osoba, već veoma važna ličnost, ja bih imao veće zadovoljstvo da dajem toj osobi nego običnoj osobi. To znači da moje zadovoljstvo ne zavisi od hrane, već od onoga ko je sprema! 

Domaćin: Šta onda mogu da uradim da bi me ti više cijenio?

Gost: Budući da primam zarad tebe, a ne zarad sebe, što tebe više cijenim, to ću više zadovoljstva dobiti iz toga što znam kome ja dajem.

Domaćin: Šta da uradim da bi me ti više cijenio? 

Gost: Pričaj mi o sebi, pokaži mi ko si! Tada bih mogao da uživam ne samo iz toga što primam hranu, već i iz toga što znam ko mi je daje, što znam sa kim sam povezan. Čak i najmanji obrok koji dobijem od važne osobe meni će donijeti mnogo veće zadovoljstvo. Vidiš, zadovoljstvo će rasti onoliko koliko ja razmatram da si ti veliki. 

Domaćin: To znači, da bi zadovoljstvo postalo veliko, ja moram više da se otvorim, a ti moraš u sebi da razviješ to da budeš nalik meni. 

Gost: Tačno! To je ono što u meni stvara novu glad – želja da tebi dajem raste proporcionalno tvojoj veličini. To nije zato što hoću da pobjegnem od osjećaja srama, jer mi sram neće dozvoliti da zadovoljim svoju glad.

Domaćin: Na taj način, ti počinješ da osjećaš ne svoju glad, već moju veličinu i tvoju želju da mi daš zadovoljstvo. Otuda, da li ti hoćeš da kažeš da ono što ti želiš nije da zadovoljiš moj apetit, već da uživaš u mojoj veličini i u svojoj želji da mi ugodiš?

Gost: Ali, šta je u tome loše? Iz hrane mogu da dobijem zadovoljstvo koje je mnogo puta veće od onog koje sama hrana može da pruži, jer gladi dodajem i drugu želju: želju da dajem tebi.

Domaćin: I tu želju ja, takođe, moram da ispunim. 

Gost: Ne. Želju za tim – i njeno ispunjenje – ja ću načiniti u sebi. Za to je potrebno samo da znam tebe. Otkrij sebe meni, i ja ću u sebi stvoriti žudnju da dajem tebi. Ja ću takođe dobiti zadovoljstvo od davanja, a ne od toga što ću ukloniti sram. 

Domaćin: Šta ćeš dobiti od toga da mene znaš, osim činjenice da će se tebi zadovoljstvo povećati?

Gost (jasno nagovještavajući da je to poenta svega): Postoji još jedna velika prednost. Ukoliko u sebi stvorim novu želju, osim urođene gladi, ja mogu da postanem gospodar te želje. Uvijek mogu da je povećam, uvijek da je ispunim zadovoljstvom, i da uvijek dajem tebi time što ću primiti zadovoljstvo.

Domaćin: Zar nećeš izgubiti tu želju kada se ona ispuni, isto kao što si izgubio i osjećaj gladi? 

Gost: Ne, jer ja uvijek u sebi mogu da načinim veću predstavu o tebi. Uvijek mogu da načinim nove želje da dajem tebi, i da primanjem od tebe ja ispunjavam te želje. Taj proces može da traje unedogled. 

Domaćin: Od čega to zavisi?

Gost: To zavisi od neprestanog otkrivanja novih vrlina u tebi i osjećaja za tvoju veličinu.

Domaćin: To znači da, zbog stalnog udovoljavanja sebi – čak i kada se prima sebično zadovoljstvo, glad se ne smanjuje, već raste kroz to primanje – mora da nastane nova glad: želja da se osjeti davalac. 

Gost: Da, osim što će primiti zadovoljstvo (delicije), primalac će razviti osjećaj veličine davaoca. Otuda, otkrivanje domaćina i delicije postaju isto. Drugim riječima, samo zadovoljstvo stvara svijest o davaocu. Davalac, hrana i svojstva davaoca su jedno i isto.

Domaćin: Tako, slijedi da ono što si u početku nesvjesno htio jeste to da davalac bude otkriven. Zapravo, za tebe je ovo ispunjenje i ništa drugo.

Gost: U početku, ja nijesam ni razumio da je to ono što hoću. Vidio sam samo hranu i mislio sam da je to ono što hoću.

Domaćin: Uradio sam to namjerno, tako da postepeno razviješ svoju nezavisnu želju, koju bi vjerovatno i sam načinio, tako da je sam i ispuniš. Istovremeno bi zauzeo i mjesto gosta i mjesto domaćina.

Gost: Zašto je sve to tako izgrađeno?

Domaćin: Sa svrhom da te dovedem do cjelovitosti. Tako da svaku stvar, to jest sve što hoćeš, hoćeš u potpunosti, i postigneš maksimalno ispunjenje. Tako da možeš u potpunosti da uživaš u svakoj želji, i da zadovoljstvo bude neograničeno.

Gost: Ali, zašto za to nisam znao na početku, da sa tim počnem? Sve što sam oko sebe vidio su bili predmeti koje sam želio, i ne sluteći da si ti bio ono što sam stvarno želio sve to vrijeme.

Domaćin: To je specifično tako urađeno, da bi ti bio u situaciji gdje ti mene ne osjećaš. I, da bi ti mogao sam da dođeš do mene i sam stvoriš tu unutrašnju želju. 

Gost (zbunjeno): Ali, ukoliko bih ja mogao da stvorim tu želju u sebi, gdje si onda ti u čitavoj toj slici? 

Domaćin: Ja sam taj koji je u tebi stvorio jednostavnu egoističnu želju da počneš sa njom, i nastavljam da je razvijam, neprestano okružujući tebe novim objektima za uživanje.

Gost: Ali, čemu sve to služi? 

Domaćin: U svrhu toga da te uvjerim da te jurnjava za užitkom nikada neće u potpunosti zadovoljiti.

Gost: Ja to mogu da vidim: onog trenutka kada dobijem ono što hoću, zadovoljstvo momentalno nestaje, i opet žudim za nečim drugim, bilo da je to još veće, ili  nešto sasvim različito. Zato sam u stalnom lovu na zadovoljstvo, ali to nikada u potpunosti ne postižem; u momentu kada to imam u svojim rukama, izmakne mi.

Domaćin: I, to je upravo ono zbog čega treba da razviješ osjećaj samog sebe, i da postaneš svjestan beskorisnosti ovakvog načina postojanja. 

Gost: Ali, ukoliko bi ti u meni razvio sliku o tome kako stvari zaista stoje, ja bih razumio značenje i svrhu svega što se dešava!

Domaćin: Ta slika će se otkriti tek nakon što se potpuno uvjeriš u besmislenost tvog egoističnog postojanja, i postaneš svjestan da je potreban novi oblik ponašanja. Moraš da znaš svoje korijene i smisao svog života.

Gost: Ali, taj proces traje hiljadama godina. Kada se on završava?

Domaćin: Ništa nije stvoreno nepotrebno. Sve što postoji, postoji samo sa ciljem da stvorenjima bude otkriven drugačiji oblik postojanja. Taj proces je spor, jer svaka i najmanja želja mora da se pojavi, i da bude prepoznata kao nedostojna za korišćenje u svom početnom obliku. 

Gost: Da li ima mnogo takvih želja?

Domaćin: Ima ih mnogo, i one su u direktnoj srazmjeri sa zadovoljstvom koje ćeš dobiti u budućnosti. Ali, zadovoljstvo iz primanja hrane se ne mijenja. Ne možeš jesti više od jednog ručka dnevno. Kapacitet tvog želuca se neće promijeniti. Otuda, količina koja dolazi od mene i koju ti primaš se ne mijenja.

Ali, kada večeraš za mojim stolom da bi meni dao zadovoljstvo, upravo ta misao u tebi stvara novu želju za jelom i novo zadovoljstvo, pored zadovoljstva iz hrane. To zadovoljstvo se mjeri po veličini i snazi, ili po količini i kvalitetu, u skladu sa količinom zadovoljstva koje dobijaš iz toga što ti večeraš za mojim stolom sa ciljem da meni daš zadovoljstvo.

Gost: Kako da onda povećam svoju želju da primim zadovoljstvo zarad tebe? 

Domaćin: To zavisi od toga koliko ti mene uvažavaš i cijeniš. I, zavisi od toga koliko ti razmatraš da sam ja veliki.

Gost: Kako mogu da povećam moje  uvažavanje prema tebi?

Domaćin: Tako što jednostavno treba da znaš više o meni – da me vidiš u svakoj mojoj akciji koju činim, da me posmatraš i uvjeriš se u to koliko sam zaista veliki, i da budeš uvjeren da sam ja svemoćan, milostiv i ljubazan.

Gost: Onda mi pokaži sebe!

Domaćin: Ako tvoj zahtjev proizlazi iz želje da daješ meni, ja ću se otkriti. Ali, ako to potiče iz želje da ugodiš sebi tako što ćeš mene vidjeti, ne samo da ću se uzdržati od toga da ti se otkrijem, već ću se čak dublje sakriti.

Gost: Zašto? Zar za tebe nije isto kako god da ja primam od tebe? Uostalom, ti hoćeš da ja uživam. Čemu skrivanje? 

Domaćin: Ukoliko bih se ja u potpunosti otkrio, ti bi primio toliko zadovoljstva iz moje vječnosti, svemoćnosti i cjelovitosti, da ne bi bio u stanju da to zadovoljstvo primiš zarad mene. Ta misao ti čak ne bi ni pala na pamet, i kasnije bi ponovo imao sram. Osim toga, zato što bi to zadovoljstvo bilo trajno, ono bi, kao što smo već vidjeli, eliminisalo to da ti nešto hoćeš, i ti bi opet ostao bez želje. 

Gost (konačno razumijevajući): To je znači razlog zašto se skrivaš od mene, da bi meni pomogao! A ja sam mislio da je to zbog toga što nisi htio da ja tebe znam.

Domaćin: Moja najveća želja je da ti mene vidiš, i da budeš blizu mene. Ali, šta mogu da učinim ukoliko ti tada nijesi u stanju da osjetiš zadovoljstvo? Zar to ne bi bilo isto kao kada se umire?

Gost: Ali, ukoliko ja nijesam svjestan tebe, kako onda mogu da napredujem? Sve zavisi od toga koliko se ti meni pokazuješ. 

Domaćin: Zapravo, samo osjećaj mog prisustva stvara u tebi sposobnost rasta i primanja. Bez tog osjećaja, ti sve samo progutaš, i odmah prestaje osjećaj bilo kakvog zadovoljstva. Zato, kada se pojavim pred tobom, ti osjećaš sram, i osjećaš onoga koji tebi daje, i želju da stekneš iste osobine kakve ima davalac.

Gost: Otkrij mi se onda što prije.

Domaćin: Hoću, ali samo u mjeri u kojoj ćeš ti od toga imati koristi, mada ja uvijek želim da se tebi pokažem. Uostalom, namjerno sam se sakrio da bih stvoro uslove za tvoj slobodan izbor. Na taj način, ti si slobodan da djeluješ i biraš onako kako ti misliš, nezavisno od mog prisustva. Nema pritiska od strane domaćina.

Gost: Kako se onda ti meni otkrivaš?

Domaćin: To radim polako i postepeno. Svaki stepen otkrivanja naziva se „svijet”, od najskrivenijeg stepena do onog koji je najvidljiviji. 

Kraj


Link - The Dining Table

From the Book "Attaining the Worlds Beyond" - Mihael Laitman


Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.