уторак, 26. мај 2020.

STENA MOG SPASENJA - Čovek u kući hoda u onome što se njemu sviđa ... RABAŠ



Čovjek u kući hoda u onome što se njemu sviđa 
a kada se pojavljuje u društvu mora biti odjeven 
kao što je u društvu uobičajeno 

Baruh Ašlag (RABAŠ), članak “Stena mog spasenja”, 1985. godina N° 13

Najvažnije je – da prije svega, u čovjeku treba da postoji želja da se izbavi iz svog egoizma. I, budući da je egoizam sama naša suština, mi ga volimo i zato nam je veoma teško da razumijemo da treba da se u potpunosti odvojimo od njega. Ali, u duhovnom je drugačije, nije moguće da se išta postigne pre nego što se odvojimo od ega.

U našem svijetu vidimo da čovjek ima želje i potrebe koje se tiču njega samog, koje proizlaze iz njegovih unutrašnjih potreba, a postoje i želje koje čovjek prima iz spoljašnje sredine. To jeste, ukoliko oko njega ne bi bilo  ljudi da u njemu podstaknu tu želju, on sam nikada ne bi osjetio da mu išta nedostaje - i samo okolina pobuđuje u njemu tu želju i potrebu. 

Na primjer, čovjek, čak i ako nema nikog oko sebe, i dalje želi da jede, da pije, da spava itd.

Ali ako oko njega postoje drugi, tada se pojavljuje i pojam stida, to jeste on je dužan da jede i pije ono na šta ga drugi primoravaju. 

I,  ovo je posebno uočljivo na primjeru odjeće, jer čovjek u kući hoda u onom što mu se sviđa, a kada se pojavljuje u društvu, onda treba da bude odjenut onako kako je tamo uobičajeno i ne drugačije, jer stid ga prisiljava da poštuje opšte standarde. 

Isto je tako i u duhovnom. Čovjek ima svoju unutrašnju težnju prema duhovnom, to jeste, čak i kada je potpuno sam i nema nikoga ko bi nekako mogao da djeluje na njega i pobudi u njemu neke želje, u čoveku se iznutra, iz sopstvenih motiva, pobuđuje težnja i želja da radi zarad Stvoritelja. 

Ali njegova unutrašnja želja, koja u njemu postoji po prirodi, još nije toliko velika da bi uz njenu pomoć postigao duhovni cilj, i treba sve više da je povećava. Zato mudraci savjetuju da radi kao i u našem svijetu, odnosno da povećava i ojačava tu želju uz pomoć drugih koji ga okružuju i koji ga obavezuju da se odijeva u skladu s njihovim pogledima i stilovima. 

I, kada se pridruži ljudima koji, kako on vidi, takođe teže ka duhovnom, onda ta želja koju imaju i ljudi koji ga okružuju, povećava i ojačava i njegovu sopstvenu težnju ka duhovnom. Tako, čovjekova težnja ka duhovnim postaje vrlo snažna. Odnosno, osim želje koju čovjek i sam prima, čovek prima i one želje za duhovnim koje okolina pobuđuje u njemu, tada njegova želja dostiže takvu snagu koja mu pomaže da postigne cilj.

I, u tome je suština koncepta „ljubav prijatelja“, što svaki član grupe, osim sopstvene želje, stiče i želje svih prijatelja. I, ta velika vrijednost ne može drugačije da se stekne osim uz pomoć „ljubavi prijatelja“.

Ali, čovjek treba da bude vrlo oprezan da se ne nađe u grupi ljudi koji nemaju želju da provjeravaju sebe, suštinu svog rada – da li je temeljena na altruizmu ili na egoizmu - na želji da daje ili da prima. Ti ljudi ne žele da vide da li ih njihovi postupci vode putem istine, to jeste putem čistog altruizma, jer je samo takva grupa sposobna da želje prijatelja učini altruističkim. 

To znači da svako od prijatelja dobija osjećaj potrebe, nedostatka, to jeste osjećaj koliko mu nedostaje snaga altruizma.

Odnosno, čovjek treba uvijek, gdje god da se nalazi, u svemu što radi, željno da traži bilo kakvu mogućnost koja bi dodala snagu njegovom altruizmu. I, kada se nađe u grupi gdje svi žude za snagom altruizma i gdje svi primaju ovu snagu jedan od drugog, tada se to naziva da prima snagu od spolja, kao dopunu onoj maloj snazi koju je imao na početku.

I, suprotno tome, postoje u okruženju i takve snage od kojih je zabranjeno primati bilo kakvu pomoć, bez obzira na to što izgleda da pomoć tih vanjskih sila može čovjeku da pomogne u radu. I, čovjek treba da bude vrlo oprezan kako ne bi podlegao takvim silama. To zahtijeva posebno oprezne napore i mjere predostrožnosti, jer je tijelo sklono da uglavnom radi pod uticajem ljudi koji čovjeka okružuju.

To se događa sa čovjekom kada sluša kako ljudi govore o njemu, na primjer: da ima izvanredne sposobnosti, ili da je stručnjak za podučavanje, ili da ima veliki strah da ne pogriješi, ili govore da je on čovjek koji predano traži istinu. I, kada čovjek čuje takve priče, onda, iako to što čuje daje snagu za rad, počinje da prima uvažavanje, poštovanje i slično kao nadoknadu za svoj rad.

I, tada više nema potrebu da mu Stvoritelj pomogne da snagu za rad crpi jedino vjerom iznad razuma, i iz altruizma. Naprotiv, tada silu za rad dobija od svog okruženja. Odnosno, na to da se angažuje u Tori i da ispunjava zapovijesti, njega obavezuje okolina, a ne Stvoritelj. 

I, u tome je značaj koncepta „skromnost“, što je jedan od uslova za razvoj osobe  – da se egoizam ne „hrani“ okolinom – zato čovjek treba da djeluje skromno i neovisno, kako je rečeno: „I, hodaj skromno uz Gospoda, svog Boga“ (Miheja, 6:8).

Okolina, to jeste oni spolja, „hrane“ čovekov egoizam na račun njegovog rada. Jer, nakon što čovjek čuje kako ga hvale on već počinje da uči za svoje okruženje, a ne zarad Stvoritelja. Budući da tada čovjek već nema potrebu da ga Stvoritelj približi svom radu,  sada on ovaj rad radi zbog toga da ga okruženje uvažava te uči i radi za okruženje. Otuda, okruženje čoveka obavezuje da radi, a ne Svoritelj.

Vidimo da je to slično radu „za strane bogove“. To znači da ga oni obavezuju da radi za njih, da se angažuje u Tori i da zapovijesti ispunjava zarad počasti koje mu oni daju. Prethodno rečeno znači da u slučajevima kada ne znaju za njegov rad, a on sam ne vidi nikog ko bi posmatrao to što on uči Toru, onda nema nikog i ništa što bi ga obavezivalo da radi. I, to se naziva jačanje egoizma okolinom i zbog toga je čovjek dužan da radi skromno i neovisno. 

Međutim, činjenica da čovjek radi skromno još nije dovoljna, i iako ga sada jedino Stvoritelj inspiriše prema duhovnom radu, treba da ispuni još jedan uslov: čovjek ne smije da radi zarad primanja nagrade.

A, to je već sasvim drugi rad, jer je apsolutno suprotan našoj prirodi, pošto je čovjek, po svojoj prirodi stvoren samo sa željom za primanje, a ovdje treba da radi jedino altruistično, da daje i da ništa ne prima kao užitak. I, zato treba da nađe grupu u kojoj su svi uvjereni da rad treba da bude jedino u altruizmu.

Odnosno, budući da je sila altruizma u čovjeku veoma mala, on treba da nađe ljude koji takođe imaju takvu silu, i kada se povežu zajedno, onda svako od njih može da primi silu od svojih prijatelja jer ima veliku potrebu za tim. I, tada, Stvoritelj im šalje pomoć kako bi mogli da napreduju putem altruizma.


Нема коментара:

Постави коментар