DVA ČOVJEKA SU JEDAN DRUGOM BILI VELIKI PRIJATELJI I VOLELI SU SE SVIM SRCEM. DESILO SE DA JE JEDNOM OD NJIH BILO HITNO POTREBNO PET HILJADA DOLARA A NIJE IH IMAO
Baruh Ašlag (RABAŠ),
članak ““Šta znači “prednost je u radu a ne u nagradi””, 1987.g.
Postoje napori u Tori i postoji znanje Tore. Napori u Tori su od toga što čovjek ne želi da služi Stvoritelju radi nagrade i zato obraća pažnju jedino na napore. Ako je pak čovjek preokupiran znanjem Tore to izgleda kao očekivanje nagrade. Ali, zar smo mi dužni da vjerujemo da nema važnije nagrade od znanja Tore. U knjizi Zohar je rečeno: “Cijela Tora – to su imena Stvoritelja”. Čovjeka nazivaju potpunim (savršenim) ako je već nagrađen postizanjem da su “Tora, Stvoritelj i Izrael jedno”. I zato je, normalno, veoma važno videti lice Šehine jer cilj je da se postigne ovaj nivo.
Međutim, da bi čovjek bio sposoban da videti lice Šehine neophodna je predhodna priprema. Na jeziku mudraca to se naziva: “Kako je On milostiv tako i ti postani milostiv”. Za prijanjanje uz Stvoritelja potrebno je steći jednakost svojstava sa Njim. U knjizi “Darovanje Tore” objašnjava se da se samo radom na ljubavi prema bližnjem može postići prijenjanje uz Stvoritelja. Za to postoji mnogo naziva: “prisustvo Šehine”, “razumijevanje Tore”, “lice Šehine” itd.
Osnovni dio pripreme je u naporima. Čovjek mora da sebe pripremi na to da poništi svoja “posjedovanja”, odnosno svoju suštinu. To se može nazvati “primanje gostiju”: čovjek poništava “mišljenje domaćina” i teži prema “mišljenju Tore” što i znači “poništavanje posjedovanja”. Tada, naravno, postaje gost Stvoritelja – Domaćina cijelog svijeta.
Ovaj proces je praćen usponima i padovima. Tijelo čovjeku više puta stavlja do znanja da je i ono takođe domaćin, da ono može da slijedi sopstvene želje i da se ono ne potčinjava Domaćinu, odnosno Stvoritelju. Naravno telo želi da radi sve što ono hoće.
Zatim, čovjek nadilazi misli i želje tijela, i prihvata stvarnost u kojoj je on gost a Stvoritelj – domaćin. U ovom slučaju čovjek je lišen svakog posjedovanja – on je samo gost koji prolazi kroz ovaj svijet.
Usponi i padovi ponavljaju se iznova i iznova.
Proizlazi da čovjek povremeno prima u goste svoje tijelo. Drugim riječima, stalno ga progone misli o tome da je on gost. To može da se nazove “prijem gostiju”: s vremena na vrijeme čovjek prima misli gostiju u svje tijelo.
Međutim govorimo o ogromnim naporima jer su oni neprirodni za tijelo.
A onda je čovjek nagrađen licem Šehine. Stoga, nužno je da čovjek ne obmane sebe, kao da ga ne brine nagrada - ali nije želio da radi zarad nagrade.
Njegova veličina se ogleda u tome ako on govori: “Primanje gostiju je važnije nego ugledati lice Šehine”. Tada se u čovjeku pojavljuje jasno znanje da se on ne rukovodi nagrađivanjem već radom i naporima, da ima mogućnost da služi Stvoritelju, i da je to sve što on želi.
Ovo se može shvatiti na sledećem primjeru:
Dva čovjeka su bili veliki prijatelji i voljeli jedan drugog svim srcem. Desilo se da je jednom od njih bilo hitno potrebno pet hiljada dolara, a nije ih imao. Zvao je prijatelja i kazao mu: “Molim te da mi učiniš veliku uslugu i posudiš mi pet hiljada dolara. Znam da nemaš taj novac ali isto tako znam da imaš mnogo prijatelja i poznanika. Možeš od dvadeset ljudi posuditi po 250 dolara i sakupiti sumu koja mi je potrebna. A za dvi nedelje, daće Bog, ja ću ti vratiti novac”.
Njegov prijatelj ne zna što da uradi. Treba da se obarti i traži od dvadeset poznanika novac i da im garantuje da će ih vratiti za dve nedelje. “A ako moj prijatelj u rečenom roku ne bude imao da vrati novac? Što onda da radim? Kako da im pogledam u oči jer nisam ispunio ono što sam obećao?”
Međutim tada njegove misli idu u drugom smjeru: “To je moj prijatelj i on me naravno voli. Da nije sto posto siguran da može da vrati novac na vrijeme ne bi me uznemirivao”.
Zatim ga obuzima druga misao: “Sigurno da mi prijatelj ne bi tražio zajam da nije sto posto siguran da može da mi ih vrati u dogovoreno vrijeme. Međutim u njegovom proračunu mogla se pojaviti greška. Možda se on ne oslanja sasvim osnovano na izvore odakle računa da dobije novac? Šta će se dogoditi ako mi ne vrati dug na vrijeme?”
A nakon toga dolazi druga misao: ”Kako ja volim njega tako i on voli mene. Znači, on je dobro promislio prije nego što je tražio zajam od mene”.
Ove misli smjenjuju jedna drugu, vraćajući se iznova i iznova.
Na kraju čovjek donosi odluku iznad razuma: “Neka me razum vodi u sumnju da moj prijatelj neće održati rok – idem vjerom iznad razuma i govorim sebi: “Budući da nas objedinjuje bratska ljubav ja želim da uradim dobro djelo mom prijatelju. Samim tim, ja ću pokazati svoju ljubav prema njemu”.
Međutim kada je odneo prijatelju pet hiljada dolara ovaj je iz džepa izvadio dva čeka, koja je osigurala vlada: jedan naplativ za nedelju, a drugi za dve nedelje.
Ovakva situacija dovodi čovjeka u dilemu:
1. Da kaže prijatelju: ”Zašto si mi pokazao te čekove sada kada sam ti donio novac, a ne onda kada si mi tražio zajam?” “Kakva je razlika” pitaće ga prijatelj. “Dve noći ja nisam oka sklopio razmišljajući šta da radim ako ti ne budeš mogao da vratiš novac na vrijeme. A sada mi je pao kamen sa srca jer sam sada siguran da ću ostati pristojan u očima onih dvadeset ljudi od kojih sam za tebe posudio novac”.
2. Da kaže prijatelju: ”Zašto si pokazao te čekove? Da mi ih nisi pokazao ja sam mogao dve nedelje da unutar sebe radim nad ljubavlju prijatelja, koja je iznad znanja. To bi mi bilo od velike koristi kako bih u sebi potvrdio ljubav prema prijatelju, koju ja mnogo cijenim. Izgleda da si mi uskratio mogućnost za rad”.
Baruh Ašlag (RABAŠ),
članak ““Šta znači “prednost je u radu a ne u nagradi””, 1987.g.
Postoje napori u Tori i postoji znanje Tore. Napori u Tori su od toga što čovjek ne želi da služi Stvoritelju radi nagrade i zato obraća pažnju jedino na napore. Ako je pak čovjek preokupiran znanjem Tore to izgleda kao očekivanje nagrade. Ali, zar smo mi dužni da vjerujemo da nema važnije nagrade od znanja Tore. U knjizi Zohar je rečeno: “Cijela Tora – to su imena Stvoritelja”. Čovjeka nazivaju potpunim (savršenim) ako je već nagrađen postizanjem da su “Tora, Stvoritelj i Izrael jedno”. I zato je, normalno, veoma važno videti lice Šehine jer cilj je da se postigne ovaj nivo.
Međutim, da bi čovjek bio sposoban da videti lice Šehine neophodna je predhodna priprema. Na jeziku mudraca to se naziva: “Kako je On milostiv tako i ti postani milostiv”. Za prijanjanje uz Stvoritelja potrebno je steći jednakost svojstava sa Njim. U knjizi “Darovanje Tore” objašnjava se da se samo radom na ljubavi prema bližnjem može postići prijenjanje uz Stvoritelja. Za to postoji mnogo naziva: “prisustvo Šehine”, “razumijevanje Tore”, “lice Šehine” itd.
Osnovni dio pripreme je u naporima. Čovjek mora da sebe pripremi na to da poništi svoja “posjedovanja”, odnosno svoju suštinu. To se može nazvati “primanje gostiju”: čovjek poništava “mišljenje domaćina” i teži prema “mišljenju Tore” što i znači “poništavanje posjedovanja”. Tada, naravno, postaje gost Stvoritelja – Domaćina cijelog svijeta.
Ovaj proces je praćen usponima i padovima. Tijelo čovjeku više puta stavlja do znanja da je i ono takođe domaćin, da ono može da slijedi sopstvene želje i da se ono ne potčinjava Domaćinu, odnosno Stvoritelju. Naravno telo želi da radi sve što ono hoće.
Zatim, čovjek nadilazi misli i želje tijela, i prihvata stvarnost u kojoj je on gost a Stvoritelj – domaćin. U ovom slučaju čovjek je lišen svakog posjedovanja – on je samo gost koji prolazi kroz ovaj svijet.
Usponi i padovi ponavljaju se iznova i iznova.
Proizlazi da čovjek povremeno prima u goste svoje tijelo. Drugim riječima, stalno ga progone misli o tome da je on gost. To može da se nazove “prijem gostiju”: s vremena na vrijeme čovjek prima misli gostiju u svje tijelo.
Međutim govorimo o ogromnim naporima jer su oni neprirodni za tijelo.
A onda je čovjek nagrađen licem Šehine. Stoga, nužno je da čovjek ne obmane sebe, kao da ga ne brine nagrada - ali nije želio da radi zarad nagrade.
Njegova veličina se ogleda u tome ako on govori: “Primanje gostiju je važnije nego ugledati lice Šehine”. Tada se u čovjeku pojavljuje jasno znanje da se on ne rukovodi nagrađivanjem već radom i naporima, da ima mogućnost da služi Stvoritelju, i da je to sve što on želi.
Ovo se može shvatiti na sledećem primjeru:
Dva čovjeka su bili veliki prijatelji i voljeli jedan drugog svim srcem. Desilo se da je jednom od njih bilo hitno potrebno pet hiljada dolara, a nije ih imao. Zvao je prijatelja i kazao mu: “Molim te da mi učiniš veliku uslugu i posudiš mi pet hiljada dolara. Znam da nemaš taj novac ali isto tako znam da imaš mnogo prijatelja i poznanika. Možeš od dvadeset ljudi posuditi po 250 dolara i sakupiti sumu koja mi je potrebna. A za dvi nedelje, daće Bog, ja ću ti vratiti novac”.
Njegov prijatelj ne zna što da uradi. Treba da se obarti i traži od dvadeset poznanika novac i da im garantuje da će ih vratiti za dve nedelje. “A ako moj prijatelj u rečenom roku ne bude imao da vrati novac? Što onda da radim? Kako da im pogledam u oči jer nisam ispunio ono što sam obećao?”
Međutim tada njegove misli idu u drugom smjeru: “To je moj prijatelj i on me naravno voli. Da nije sto posto siguran da može da vrati novac na vrijeme ne bi me uznemirivao”.
Zatim ga obuzima druga misao: “Sigurno da mi prijatelj ne bi tražio zajam da nije sto posto siguran da može da mi ih vrati u dogovoreno vrijeme. Međutim u njegovom proračunu mogla se pojaviti greška. Možda se on ne oslanja sasvim osnovano na izvore odakle računa da dobije novac? Šta će se dogoditi ako mi ne vrati dug na vrijeme?”
A nakon toga dolazi druga misao: ”Kako ja volim njega tako i on voli mene. Znači, on je dobro promislio prije nego što je tražio zajam od mene”.
Ove misli smjenjuju jedna drugu, vraćajući se iznova i iznova.
Na kraju čovjek donosi odluku iznad razuma: “Neka me razum vodi u sumnju da moj prijatelj neće održati rok – idem vjerom iznad razuma i govorim sebi: “Budući da nas objedinjuje bratska ljubav ja želim da uradim dobro djelo mom prijatelju. Samim tim, ja ću pokazati svoju ljubav prema njemu”.
Međutim kada je odneo prijatelju pet hiljada dolara ovaj je iz džepa izvadio dva čeka, koja je osigurala vlada: jedan naplativ za nedelju, a drugi za dve nedelje.
Ovakva situacija dovodi čovjeka u dilemu:
1. Da kaže prijatelju: ”Zašto si mi pokazao te čekove sada kada sam ti donio novac, a ne onda kada si mi tražio zajam?” “Kakva je razlika” pitaće ga prijatelj. “Dve noći ja nisam oka sklopio razmišljajući šta da radim ako ti ne budeš mogao da vratiš novac na vrijeme. A sada mi je pao kamen sa srca jer sam sada siguran da ću ostati pristojan u očima onih dvadeset ljudi od kojih sam za tebe posudio novac”.
2. Da kaže prijatelju: ”Zašto si pokazao te čekove? Da mi ih nisi pokazao ja sam mogao dve nedelje da unutar sebe radim nad ljubavlju prijatelja, koja je iznad znanja. To bi mi bilo od velike koristi kako bih u sebi potvrdio ljubav prema prijatelju, koju ja mnogo cijenim. Izgleda da si mi uskratio mogućnost za rad”.
Baruh Šalom HaLevi Ašlag (Rabaš)
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.